No comments

PISMO DJEVOJČICI BEZ ČARAPA

Malena djevojčice,

tvoje su oči ogledalo istine u kojoj svi naši propusti jasno vide se. Zbog njih se jedna mala djevojčica probudila da ti kaže tiho, da ti šapne najtiše da ne brineš jer sve proći će.

Ona je, kao i ti, bila na nišanu onih što svu svoju nemoć u riječi su utkali. Poput metaka, svoje su boli u nevine ispalili. Da unište tuđe snove, da slome one što još krhki su. Da sakriju svoju muku što sebe sagraditi ne znaju.

Ona je, kao i ti, osjetila svu surovost svijeta na koži koja još pretanka je. Ona zna što proživljavaš. Ona zna da je pakao na zemlji utkan u bezdušnost ljudi. Da sva mržnja svijeta počiva u čovjekovoj boli. Da su najglasniji oni koji su nemoćni.

Tužna je. Voljela bi da i ti to znaš. Da manje boli.Voljela bi da te ne ranjavaju. Voljela bi da te svojim mrakom ne dodiruju.

Ali malena moja djevojčice, ti si već sada veća od onih koji su ti oduzeli pravo na sretno djetinjstvo. Tvoj je osmijeh veći od tvoje neimaštine. Tvoja toplina grije više od peći koju ti i tvoja majka nemate. Sve dolazi i prolazi, ali vjeruj mi malena djevojčice, ono što se krije u tvome srcu ne mogu ti uzeti oni koji sebe nemaju. U tvoje srce ne može ući njihov mrak. Stope onih što za ljubav ne znaju. Ne daj im.

Ne daj im da uđu u tvoje pore, da ostave ljagu na pragu tvoje duše. Sve će proći, malena. Ti zaklopi oči kad teško je i vjeruj. Vjeruj svome srcu. Vjeruj mu kad ti kaže da više si od nevolje što srušila se na tvoje male godine. Da više si od neimaštine koja ispisuje stranice tvoje nesretne sudbine.

Jer malena djevojčice, jednog ćeš dana saznati da….

Sva tuga i nesreća udomila se u praznim srcima onih koji pucaju na tebe. Sva bol i sav jad stanuje u njihovoj duši koja plače od nemoći da bude više od onoga što su joj odredili. Znaj da sva nesreća ovoga svijeta čeka u redu za one koji ne vole. Koji ne ljube. Čeka da im se proda, poput kurve. Za sitne pare. Da poda i uzme jedino što može. Trenutak zadovoljstva i dušu za vjekove. Poput nametnika koji izjeda, nesreća izobliči dušu onoga koji je otvorio vrata svijetu, a zatvorio ljubavi.

Stići će i fasada i kupaonica koju nemaš, mala moja djevojčice. Stići će “Oprosti“ na zlatnom pladnju sudbine. Opipat ćeš prstima malo opravdanja za rane što još dugo bit će otvorene. Za mrak što nisu spriječili oni što na srcu kao kamen nosit će te. Ali prekasno. Tvoje je srce zatvorilo vrata i prozore, znam. Kroz njih ni čarolija put pronaći više ne može. I nema te materije koja može zašiti tvoje rane. Nema tog poklonjenog stola ni fasade koji će sastaviti ono što zauvijek slomljeno je. Stići će sve ono što nije sreća, ali je tvoje pravo. Tvoje dostojanstvo. A ti, malena djevojčice, zaslužuješ živjeti dostojanstveno.

Nemoj nikada zaboraviti koliko vrijediš. Kojim su bojama prošarani tvoji snovi, zbog čega tvoje srce jače tuče. Ako i zaboraviš, ne boj se. Tvoje sunce obasjat će sve tvoje što još živo je. I kada se prisjetiš, obećaj mi da ćeš slušati svoje srce. Da ćeš oprostiti. Možda ne odmah, ali jednog dana. Ne radi njih, radi sebe malena. Obećaj mi da ćeš oprostiti i voljeti. Da ćeš biti slobodna.

Ljubav, mila moja, oslobađa. Ljubav i oprost. Ali ti to znaš. Toliko si mudrija od nas. Vidim to u osmijehu kojem prkosiš onima što bolje ne znaju. Možeš sve izgubiti malena, ali svoje srce, nikada.

Zbog njega te i moja djevojčica prepoznala. Zbog njega se vratila samo da ti šapne da vjeruje u tebe. Da te čeka s one strane gdje ljudi vrijede više od svoje sudbine.

Gdje se gleda srcem, a ne mrakom. Gdje je ljubav zrak, a pogledi nježni. Gdje riječi vidaju rane, a ne razdiru utrobu. Gdje zagrljaji liječe ono što vrijeme ne može.

Obećajem ti. Ovdje žive oni koji dišu za druge. Ovdje se pomiču granice i ruše predrasude. Ovdje se oprašta i još uvijek zacjeljuje. Ovdje se sanja i ne odustaje. Ovdje žive oni koji vjeruju. Vjeruju svom srcu, malena djevojčice.

Čekam te malena. Tu, na strani istine. I nemoj da te uvjere da je trebalo preživjeti neimaštinu, uvrede, udarce….Lažu te.

Ljude. Trebalo je preživjeti nesretne ljude.

S obje strane sudbine, vrijediš puno malena djevojčice. Ne zaboravi to, molim te.

____________________________________________________________________________________________________

Ovo je pismo posvećeno Luci, djevojčici bez čarapa. Bez još puno, oku vidljivih, stvari. Ali širokog osmijeha. Pogleda punog nevinosti, punog ljubavi. Punog istine koju smo zaboravili kada smo nju tako ranili.

Luca nema što i ostala djeca. Nema kupaonicu ni sobu. Ponekad ni topli obrok. Zbog toga trpi uvrede.Zbog toga je ranjavaju, omalovažavaju.  Luca je svako dijete koje nismo zaštitili od naših strahova, uskih pogleda i lošeg odgoja. Luca je svako dijete koje se osjeća posramljeno jer je drukčije.

Za Lucu. Za moju djevojčicu. Za tebe. Za svako dijete koje je ranjeno. Za svako dijete koje nismo zaštitili. Od otrovnih riječi. Od nas samih.

Podijeli!

Share: Facebook Google+ Twitter LinkedIn Pinterest

No Comments

Your email address will not be published. Required fields are marked *