No comments

S NEPRIJATELJEM ZA STOLOM

Nedavno mi se javila jedna čitateljica koja je, kako kaže, inspirirana mojim riječima, krenula  u potragu za dijelovima sebe koje je negdje izgubila. Preplavila me duboka poniznost i sreća jer biti sposoban na nekoga  utjecati i nekome dati zamah da poleti, teško je uopće riječima opisati.Gledam sliku na koju mi je ukazala kako bih vidjela njezinu promjenu nakon samo 4 mjeseca i zaista… Ta je žena danas drugačija. Kao da je procvjetala.

Njezina me  poruka podsjetila da nas neki ljudi, riječima ili djelima, zaista obilježe. Kao da ostave tragove svojih stopa na našim prsima. Nisu sve jednako obazrive, neke za sobom ostavljaju putokaze za nigdje. Rijetko samovoljno, češće bez pitanja, borimo se tada protiv ostavštine boli i rana koje ponekad sežu toliko duboko da nas prožimaju i desetljećima nakon ostavinske rasprave u kojoj smo nijemo potpisali sve ono što nismo željeli naslijediti. Tuđe nemire i početak vlastitih.

Nedavno sam se našla  u situaciji u  kojoj  sam sjedila tik do osobe koja je nekoć ostavila tragove na mojim klijetkama. Prošlo je više od desetljeća od našeg posljednjeg susreta.  Ispod prenatrpanog stola,  naša su se koljena gotovo dodirivala. Možda je to bio jedan od onih sudbonosnih susreta. Jedan od onih koji zatvaraju životna poglavlja. Možda. Njene grube riječi često su bile nošene prevelikim valovima. Njezina okrutnost potapala bi moje dječje umijeće preživljavanja. Dobno superiornija, financijski vrjednija, koristila je priliku kako bi meni, malodobnom djetetu ukazivala na bezvrijednost koja mi je, ako se nju pitalo, bila sudbinski predodređena.

Umjesto konca i igle, njene grube riječi šivale su odijelo moje bezvrijednosti u koji sam, po navici, bila dužna ukročiti  svaki put u njezinoj prisutnosti. Svlačenje kože djeteta i navlačenje dubokog osjećaja inferiornosti preko svake pore moga bića, postalo je toliko  učestalo da s vremenom  nisam iz svog novog odijela ni izlazila.

Njezina književna djela posvećena meni postala su  dio mog djetinjeg opusa koji sam godinama skupljala i taložila u svojim ladicama i slojevima. Njene riječi razarale su me više nego što sam dozvoljavala. Kada sam prestala biti dijete? Ne sjećam se. Jednostavno sam prestala.

Osim njezinog, moje je novo odijelo nosilo potpis i nekoliko drugih dizajnera čije su grube riječi zadale tek nekoliko površinskih rana. Skrivenih suza koje bih u četiri zida svoje sobe isplakala. S vremenom, svaki sam corpus delicti, koji bi ukazivao na staklenost moje nutrine, pažljivo uklanjala zajedno sa svojim krhotinama. Gutala sam suze svojim ponorima, sve dok nisu presušile, sve dok pojam plakanja nije postao „dječja besmislica“.

No, ispod kože, dječje, nježne kože, nizali su se ožiljci. Jedan za drugim, bez nekog reda i pravila. Nije postojala ruka koja bi opipom moje, naizgled, dječje kože osjetila surovost koja se krila ispod. Sav ponor koji sam skrivala. Sudbinska predstava koju mi je život podastro pod noge desetljeće poslije, nije me iznenadila. Odrasla, formirana, ovog puta nosila sam odijelo samo jednog dizajnera. Umjesto njenih prstiju, u izradu ovog odijela, uključeni su bili samo moji.

Godinama sam kao klinka zamišljala „taj dan“. Dan u kojem ću joj sasuti u lice sve što mi je priuštila. No, usprkos svim zamišljenim verzijama ovog ponovnog susreta, svaka potreba za bilo kojim činom osvete ili „obračuna“ je izostala. Tu, za ovim stolom više nije sjedila mala ranjena djevojčica. Davno sam iskopala i pokopala sav pepeo koji bi ostajao iza naših susreta. Žive ruševine svih mojih čestica. Jer znam. Osjećam duboko u grudima.  Ona je bila jedna od onih što grizu i laju,  umanjuju i obezvrjeđuju, a  u sebi nose ponor veći od svakog mog djetinjeg beznađa.

Zbog nje, nikada neću  zaboraviti  razornu moć riječi što silaze  s ljudskih usana. Nikada neću zaboraviti koliko je dug bio put po kojem sam hodala, od ožiljka do ožiljka, vidajući vlastite rane  na putu do ovog kuhinjskog stola ispod kojeg su moja koljena dodirivala njezina. I da joj sada kažem koliko me obilježila, ne bi to nikada spoznala. Opijena vlastitom tugom, savršeno upakiranom u stav koji minorizira druge, a uzdiže nju, formirala je svoj način preživljavanja koji je i mene natjerao na put bez povratka.

I evo nas, dame i gospodo.  Za istim stolom nakon toliko godina. Ona i ja, djevojčica koju je obilježila. No, koliko god je pažljivo promatrala, za stolom više nisam vidjela neprijatelja. Ništa njeno više nisam nosila. Ni pogled, ni riječi. Ni ponor u sebi.

Ono što govorimo toliko je moćno. Naše riječi mogu u nekom dječaku, u nekoj djevojčici stvoriti ponore. Da ih nisam sama nosila u prsima, možda to nikada ne bih tako  jasno osjećala. Tu odgovornost da riječi koji silaze s naših  usana ne smiju rušiti  snove nekog nevinog djeteta. Nikada.

Neki od nas još uvijek nose svoja dječja odjela satkana od grubih riječi i kritika. Još uvijek vjeruju u vlastitu bezvrijednost o kojoj im je jednom davno održana lekcija.  Čitateljica s početka priče je žena koja se, bez obzira na sve, odvažila na put bez povratka. I evo je, naprosto je  procvjetala. Ne moram ni pitati, osjećam. Sašila je svoje novo odijelo sama, svojim rukama.

Stoga, nikad nije kasno. Ako vas odijelo koje nosite iz dana u dana stišće, svrbi boli, žulja….Možda vam ne pripada. Možda je vrijeme je da ga skinete. Da sašijete novo. Po vašoj mjeri. Vašim pravilima.

Znam.  To zahtjeva puno vremena, truda, a ponekad i živciranja. Ali jedino takvo je unikatno. Jedino takvo je i zamišljeno. Da svatko od nas nosi svoje.

Jednako vrijedno, jednako posebno. 

 

Podijeli!

Share: Facebook Google+ Twitter LinkedIn Pinterest

No Comments

Your email address will not be published. Required fields are marked *