PERFEKCIONISTICA U MENI (NAPOKON) UMIRE

Odmah na početku moram utvrditi da je perfekcionizam, ako sam ikad gajila ljubav prema njemu, u mom slučaju bio prisutan samo u određenim stvarima. Onima koje su, dakako, meni bile važne ili interesantne. S druge strane, krevet mi je znao biti razbacan dva dana, a da za to nisam marila. Nije mi bilo važno što će moja soba zjapiti, iako prazna i bez gostiju, razbacana sve dok se ne vratim navečer kući. Stoga, odmah ću  se ograditi od bilo kakve stroge kategorizacije ljudi na perfekcioniste i one koji to nisu,  jer u suštini polazim iz svog iskustva. Mislim da ne postoji osoba koja baš sve perfekcionistički radi i baš svakom aspektu svog života pristupa na jednako naporan, perfekcionistički način.

Je li perfekcionizam, stoga, odraz naše želje za savršenstvom u aspektima u kojima znamo da možemo postići mjeru blizu savršene? Pa se guramo do krajnjih granica, štoviše, i preko njih kako bismo ostvarili nekog bitnijeg od sebe i kreirali nešto vrijedno pažnje?  Ili je perfekcionizam prekriveni nedostatak samoljublja, ali onog suštinskog, nadasve potrebnog, a najčešće endemičnog? Krijemo li svoje sumnje, strahove i nesigurnosti iza perfekcionizma? Pa „peglamo“ po određenim stvarima dok sebe (i one oko nas) ne dovedemo do ludila?

U mom slučaju perfekcionizam me pratio od malih nogu, još iz perioda školskih dana kada su petice morale biti u nizu. Teško bih podnijela bilo koju anomaliju u knjižici na kraju godine. Znalo se kakav je niz zadovoljavajući i tome je trebalo stremiti. Ne samo stremiti, to je jedino bilo prihvatljivo. Iz tadašnje, a pomalo i sadašnje perspektive, taj „perfekcionizam“ koji mi nije usadila ni mama ni baka, a ni Duh Sveti, jednostavno je postojao  u meni. I bio je popraćen s natjecateljskim duhom – nitko ne bi smio biti bolji od mene jedino ako je to bila Anja, moja najbolja prijateljica iz školskih dana. U njezinom sam slučaju odlučno i žustro potpisivala kapitulaciju jer je jednostavno bila, a i ostala – genijalna. Nitko nije toliko lud da se bori s vjetrenjačama pa ni ja. Bilo je lijepo, motivirajuće, a nećemo se lagati – ponekad i frustrirajuće biti prijateljica male  genijalne djevojčice za koju nisam sigurna da je ikada svoju genijalnost uistinu spoznala.

U srednjoj školi, točnije gimnaziji, perfekcionizam po pitanju škole se lagano gasio. Pristajala sam ne poneku četvorku, a na fakultetu – pristajala i na manje. No to je druga priča, s obzirom da sam ih promijenila tri. Paralelno sa studiranjem perfekcionizam se javljao po pitanju moje uspješnosti u manevriranju između studiranja prilično zahtjevnog fakulteta i obavljanja posla „od 8 do 4“ koji je za mnoge bio nespojiv s Pravom. U toj životnoj fazi u meni se često budio inat i misao da mogu ono što drugi ne mogu. To me dovelo do prvih jesenskih rokova i 3 ispita koje je trebalo položiti i naravno, nastaviti graditi samoniklu percepciju uspješnosti. „Pa to je nemoguće“ – slušala sam danima. I iskreno govoreći, 3 ispita na pravu i tisuće stranica materijala, uistinu nisu 3 klasična ispita što sam naknadno otkrila studirajući na još dva fakulteta. No, što su ljudi oko mene više izražavali sumnju u ishod mog najavljenog pothvata, u meni se budila veća želja da to uistinu i izvršim i osvojim još jedan pokal koji ću postaviti  na policu „sebezaboravlja“.

Skratit ću priču i rezimirati je na način da vam otkrijem da se može učiti 17h na dan, a ne izluditi (barem ne odmah). I da se mogu položiti 3 ispita u rujnu na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a učiti poput potpuno manijakalne osobe tek nešto više od tri tjedna. Pokal je, dakle, bio spreman. Perfekcionistica u meni dokazala je još jednom da uspješno manevrira između rada i zahtjevnog fakulteta i da može izvući ono što drugi ne mogu. Ovo drugo imalo je u mojoj glavi puno veću težinu.

Nakon određene faze studiranja fakulteta koji me uopće nije zanimao, moj se perfekcionizam preselio u domenu vlastite fizičke pojave. Trebalo se „srediti“ pa sam tako bjesomučno vježbala i navaljivala na savršeno izbalansirane obroke kao tempirana bomba – svaka 3h. Opet, postigla sam nevjerojatnu transformaciju. Definiciju, mali postotak masnog tkiva, ali i nemirniju glavu no inače. No, spremila sam i taj pokal na policu „sebezaboravlja“, ignorirajući novonastali disbalans u glavi koji je bio dodatna vrijednost mog pothvata te nastavila tražiti neke nove izazove.

Iduće područje na kojem sam osjećala perfekcionističku potrebu bilo je – pisanje. I ono me pratilo, a ponekad prati i do dana današnjeg.  Kao sto sam vam navela u prošlom tekstu, moje me ludilo dovodilo do toga da satima bdijem nad tekstom i tražim mu dubinu, manu ili prostor za napredak. Bilo je to izuzetno naporno, ali smatrala sam da je to jedino bilo moguće. Na ništa manje od toga ne bih ionako pristala. Pokal, ovog puta, nisam spremila na policu „sebezaboravlja“. Ono što sam evidentirala kroz nekoliko godina jest kronični nedostatak sadržaja na stranici, averzija prema pisanju, a sve u uzročno-posljedičnoj vezi s mojom mazohizmom upakiranim u „perfekcionizam“ koji mi je podsvjesno stvarao nesnošljiv pritisak.

Kada pogledam retrospektivno, jasno mi je da je perfekcionizam u mom slučaju bio plodonosan samo na prvu. Da, bila sam sjajna učenica. Da, spasila sam tu godinu na fakultetu. Da, odlično sam se definirala. Da, napisala sam sjajne tekstove. No, jesam li platila cijenu svega? Jesam i to vrlo visoku. Ako je tome tako, kako okarakterizirati perfekcionizam i da li je on samo dobro upakirana samokritičnost i nedostatak ljubavi prema sebi?

Možda nisam nužno trebala biti ‘ petnulašica’? Možda je bilo dovoljno biti odličan učenik, ali od najranije dobi prepoznavati svoje istinske interese i afinitete. Možda se više igrati? Iako, igrala sam se i previše. Možda nisam trebala spasiti tu godinu na fakultetu jer nakon nje možda ne bih izgubila  iduće 4? Možda ipak nisam trebala pokal iz fizičke transformacije jer sam se nakon njega osjećala ispraznije no ikada? Bila sam hodajući paradoks društveno-prihvatljivih dimenzija, ali smušenog uma i umornog duha. Možda nisam trebala propagirati perfekcionizam sebi u bradu kada sam pisala sve svoje kolumne i tekstove. To bi potencijalno rezultiralo nizom prosječnih ili jednostavno prihvatljivih tekstova, ali danas bih možda bila netko sasvim drugi. Danas bih se, sigurna sam, po tom pitanju daleko više razvila.

Dakle, u mom slučaj perfekcionizam je donosio instantnu satisfakciju i opravdanje cijelog pothvata koji je prethodio tim malim, važnim pobjedama, ali dugoročno gledano – štetio mi je. Kao da je osnaživao kritičarku u meni koja je u svemu tražila mane, bila raspoložena činiti više no što je bilo potrebno, ali iz potpuno krivih pobuda. Ne radi sebe, nego radi općeg slavlja nad pobjedom koju je samo ona mogla izvojevati (jer toliko lude postavke u smušenoj glavi, mnogi nisu imali).

Svi su pokali sjali blistavim sjajem. Privlačili su poglede, poticali postavljanje pitanja čiji bi odgovori otkrili i drugim smrtnicima kako ih mogu osvojiti. Ali iza sjaja tih čudnovatih pokala, postojala je rupa koja je zapravo bivala sve dublja, a o kojoj nitko nije znao. Svakom pobjedom, životnom je ironijom, ona bivala sve crnija. Svaki sljedeći podvig morao je biti atraktivniji, a moja izvedba mudrija, snažnija i dojmljivija. Na kraju me upravo ta samonametnuta igra – iscrpila.

Danas, nekoliko godina nakon gore opisanih događaja, mogu reći da  perfekcionistica u meni lagano umire. Ne u svim aspektima, ali radimo i na uklanjanju posljednjih fragmenata njene ostavštine. S njenim nestajanjem, u ovo se tijelo i duh useljava (ili bolje reći vraća) osoba koja shvaća da nema ništa od pretjeranog samokritiziranja, osuđivanja i neprestanog seciranja svakog svog postupka.  Iskreno, veseli me opuštenost koja se vratila u ove prste, dušu i grudi. Žao mi je što sam je samoinicijativno istjerala iz svog intimnog prostora misleći da time stvaram pretpostavke za uspjeh kada sam uistinu samo stvorila pretpostavke za osjećaj anksioznosti i nedovoljnosti.

No, tada – nisam znala drugačije. Sada, ipak, znam i iako se na neke stvari moram kontinuirano podsjećati više pratim intuiciju, onaj stari dobar osjećaj koji me vodi na mom putu dobrih i krivih odluka. Pa i ako donesem krivu, opraštam si brže no u eri blistavih pokala i znatiželjno krećem u smjeru novih vjetrova.

 

p.s. Perfekcionistica je na dan objave pokušala korigirati tekst jer možda (pogađate) ipak nije dovoljno dobar, ali joj na kraju nisam dopustila intervenciju. Move, bitch!

 

 

Podijeli!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *