MORAMO LI SE ZAUVIJEK SRAMITI SEBE I KAKVI SMO NEKADA BILI?

Uobičajen radni dan. Jutarnja kavica, jaja iz Pan-Peka, hrpa mailova i kreiranje današnje ‘to-do’ liste. Gledam kroz kišom natopljen prozor i mantram si  u bradu: „Ponedjeljak, proći će“.  Primjećujem kako sam u svojih 32 godine imala zaista gadnih ponedjeljaka – ovo nije bio jedan od njih. Ispijajući jutarnju kavu u društvu kolegice koja mi je postala prijateljica, razmišljam kako se ono – o čemu sam u nezavidnim radnim danima razmišljala kao o željenoj poslovnoj budućnosti –  transformiralo u sadašnjost. A ona je, sudeći po jajima ‘na oko’ koje smo obje  zadovoljno jele nasred ureda, bila sasvim prihvatljiva. Stvari su se promijenila na bolje, a promijenila sam se i ja.

R. i ja često razgovaramo o situacijama i ljudima koje susrećemo kroz posao  i privatno, a koji nas u neku ruku iznenade.  Njezin poznanik iz mlađih dana danas je tzv. ‘influencer’, no s obzirom na to da sam ja prilično oprezna s modernom terminologijom, utvrdit ću da se, iz moje perspektive, radi o mlađoj osobi  koja pretendira postati javna ličnost, kao uostalom  i masa drugih ‘influencera’. Na prvu čovjek zaista djeluje autentično, govori smisleno o nekim važnim pitanjima i u svim tim digitalnim monolozima djeluje vrlo iskreno. Ili se barem meni tako čini. No, ona ga pamti iz njegove grešne ere u kojoj je bio patološki lažljivac, nepoštena i nemoralna osoba, a razna svjedočenja njegovih statističkih žrtava, unutar zatvorenih facebook grupa, govore  o njegovim kleptomanskim i prevarantskim sklonostima.

Kako radim u marketingu, a dio mog posla odnosi se na organizaciju evenata i susretanje brojnih poznatih i manje poznatih ličnosti, kao i suradnje  s ‘influencerima’, imala sam priliku nakratko upoznati dotičnog. Istina Bog, čovjek možda nije ‘my cup of tea’, ali ne bih nikada pomislila da se u sjeni njegove pojave krije prošlost o kojoj sam maločas slušala.

Pitala sam R. pomalo naivno, ali otvorenog uma (i srca) – Što ako se čovjek promijenio?

Zakolutala je očima.  Uzevši u obzir da ga ona pamti iz njegovih loših dana, njezina reakcija bila mi je potpuno razumljiva. No, svejedno me progonila. Ako je zaista istina sve što kaže, a R. je nesklona uveličavanju bilo kakvih situacija ili kreiranju drama tamo gdje ih nema, ne postoji li ipak mogućnost da se dotični drastično promijenio? Toliko, da osim vlastitog DNK-a ne posjeduje puno sličnosti s mlađom, polukriminalnom verzijom samoga sebe?

Zvučim kao teška naivčina, znam.  Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikadan – reći ćete. Možda, no iskreno govoreći, njezin kategorički stav koji odbija bilo kakvu pomisao da taj čovjek više nije utjelovljenje patologije sumnjivog ponašanja i nemorala, dodirnuo me i na osobnoj razini. Postoje debele šanse da je R. u pravu i da se on zaista nije promijenio, da je naprosto samo moderniziranija i estetski prihvatljivija verzija svoje degradirajuće prošlosti. No, što ako je desetljeće između njegove loše ere i njene živuće predrasude napravilo neke promjene u/na njemu? Možda ga je život dotaknuo, a možda se i sam zainatio promijeniti. Dovraga ne dešavaju li se takve stvari?

Njezino čvrsto držanje za percepciju njega ‘od prije 10 godina’ njoj je bila posve prirodna  stvar, no mene je djelomično zaboljela. Zar se zaista zauvijek moramo sramiti sebe iz nekih mlađih dana? Zar nas zaista ljudi zauvijek stave u ladicu iz koje, barem za njih, ne možemo nikada pobjeći, ma koliko se trudili?

Prisjetila sam se same sebe prije 10, 15 godina i iskreno govoreći – nisam bila sigurna bi li  me R. odobravala. Samu sebe svakako tada nisam. Iako nisam bila kleptomanka, nemoralna ili zločesta osoba, u životu sam sigurno izgovorila i napravila stvari kojih bi se danas posramila.  Naime, sjećam se dobro tog popodneva kada je moja sestra kući dovela svoju novu prijateljicu koju je upoznala na nekom Algebrinom tečaju. Ranije toga dana,  sestra i ja grozno smo se posvađale,  stoga sam, nakon ulaska u kuću, „pozdravila“ njezinu prijateljicu s dozom namjerne drskosti – koja je zapravo bila nezrela osvetnička gesta upućena sestri.  Nisam mogla neprimjetiti pomalo zatečeni izraz lica nedužne djevojke, kolateralne žrtve moje nepristojnosti, kao i nelagodu koja je preplavila njen intiman prostor. Sjećam se njenog srnećeg pogleda i moje plamteće grižnje savjesti koja je buknula nano sekundu nakon što sam izgovorila riječi prekomjernom dozom nepristojnosti koja će me progoniti desetljeće poslije. Volim misliti da se nedužna djevojka toga ne sjeća.  Često se nadam da nije bila plahe i osjetljive prirode, poput mene. Da je nisam previše povrijedila. Gradim teoretske kule od karata, jer ne raspolažem činjenicama. Naime, sestra i ona nisu zadržale neki poseban odnos, a paradoksalno – ja sam na životu šutke održala svoj. Čemu god se potiho nadala, činjenica je da se današnja Iva srami svoje zastarjele verzije koja je svjesno povrijedila osobu čineći da se u njenom prisustvu osjeća nelagodno ili nepoželjno. U mojih 32 godine, bilo je tu dakako i  ozbiljnijih situacija od ove. No, ako vas nešto proganja deset godina nakon, dimenzije vašeg grijeha ne igraju neku objektivnu ulogu u vašem predvorju grizodušja. Ako to još niste shvatili, promašili ste ‘ceo fudbal’.

Nakon dugo godina zamjeranja samoj sebi odlučila sam se, teškom mukom, samoinicijativno rasteretiti tih utega krivnje i mržnje. Više nisam ta osoba. Nisam nikada ni bila – nije to bio ‘modus operandi’ kojim sam kročila kroz svijet.  Moji povremeni ispadi obično su bili motivirani situacijama u kojima sam se osjećala loše, a s kojima se nisam znala nositi. Nisam razumjela svoje fasade, emocije, a još manje reakcije pa ih u skladu s time nisam znala ni kontrolirati.  Oni koji su me istinski poznavali, znali su to. Ono što nisu znali, a bome nisam ni ja, jest to da će mi trebati gotovo desetljeće rada na sebi da se boljem razumijem, da postanem prijatelj prvenstveno samoj sebi, a onda i drugima. Zbog svoje ‘tamne’ prošlosti, volim misliti da je pozadina većine drskih ljudi – slična mojoj. Da je materija naše duše kvalitetnija od naših slabašnih performansi.

No,  pitam se razmišlja li djevojka srnećeg pogleda o meni kao R. o svom influenceru? Kao o bahatoj, zločestoj osobi koja je u stanju povrijediti drugoga? Imala bi potpuno pravo na to. Iako situacije nisu identične jer mene H. nije poznavala kao sto je R. poznavala influencera –održivost ove teorije svejedno me progonila. Pitala sam se je li moja pojava u njenim očima svedena na jednu bahatu reakciju koja bi mudrom promatraču otkrila puno više o mojim tektonskim rupama na području ispod brade, no o mojim „neprijateljskim“ osjećajima prema H.?

Bojim se da je zapravo nerazumno očekivati da su ljudi spremni na ‘upgrejdanu’ verziju nas samih kada jedino što imaju od nas je gorak okus u ustima i neko bolno sjećanje koje nas veže iz nekih minulih dana. Nije li to ljudski? Ta i ja još uvijek razmišljam na određeni način o osobama koje su me povrijedile. Tu i tamo se dogodi moment kada razmotrim mogućnost da se netko od njih promijenio – ali u većini slučajeva to činim pomalo egoistično. Pružam im taj luksuz  jer njime  dodatno potvrđujem stvarnost svoje promjene.

Ne možemo utjecati na formirano mišljenje ljudi s kojima smo se nekad susreli. A, nažalost, ne možemo promijeniti ni prošlost. Ne možemo vratiti teške riječi koje smo izgovorili, postupke koje smo napravili. Gibo je to maestralno rekao  kroz jedan od meni najdražih stihova ikada –  „ka i perje bačeno u vitar, to nemoš’ pokupit“.  Ponekad sve odleti u vjetar,  a češće  direktno u nečije srce zbog čega naša živuća pojava više ne nailazi na toplu dobrodošlicu i otvorena vrata. Naša starija verzija nije je zaslužila, a naša novija nije se još susrela s vlasnikom slomljenog srca ili povrijeđenog ponosa. Teško je prihvatiti ovu spoznaju čak i kad je sasvim legitimna.

Iako smatram da sam si oprostila tu i druge nepotrebne situacije u svom životu, još uvijek me zaboli kada se prisjetim određenih scena u kojima sam mogla biti bolja osoba – a nisam takvu privilegiju iskoristila. No, svojevremeno me oslobodila rečenica moje drage N. :“ Da si znala bolje, učinila bi bolje!“.  Ta je misao postala moja utjeha. Nisam njome  otkrila toplu vodu,  ali nisam ni dozvolila da je prekrije prašina.  Radila sam na prvom dijelu te ideje koja je s godinama postala moja osobna činjenica  i fokusirala se na to da u životu činim, radim i budem bolja. Prema sebi i drugima. Nekad mi to uopće ne polazi za rukom, a nekad sam iskreno ponosna na sebe.

Život ispisuje zanimljive priče, a u nekim poglavljima naš  autorski  potpis  toliko je važan, tako vidljiv. Planiram ga koristiti još i više. Planiram ostaviti trag na koricama svog života i znati da sam pokušavala ispisivati kvalitetnije stranice svoje budućnosti. Da sam ustrajno i nepokolebljivo pokušavala – znati bolje.