No comments

AKO SI HRABRA, SJEDIT ĆEŠ U SVOJOJ ARENI (ČESTO) SAMA

„Ako u 10 minuta ne dobijem 100 lajkova na fotku, ja je brišem!“ – ovom me nonšalantnom izjavom, prije samo nekoliko godina, šokirala moja maloljetna rođakinja koja je (važno je naglasiti) bila već tada izuzetno britka i pametna djevojčica, a danas je uspješna mlada djevojka.

Oblio me hladan znoj pri samoj pomisli da bi i moja kćer jednog dana ovako mogla razmišljati. Ona nije bila  iznimka koja je potvrđivala pravilo. Ona JE bila pravilo novih generacija koje su imale neke čudne fore koje su me plašile. Ti su klinci mjerili svoju vrijednost prema broju lajkova i reakcijama vršnjaka na društvenim mrežama.

Nedavna reaktivacija mog bloga značila je da se ponovo dajem na dlanu i za razliku od mnogih anonimaca, imenom i prezimenom stojim iza onoga što govorim, a često s vama dijelim vrlo osobna iskustva. To me nerijetko čini ranjivom, ali i snažnom – istovremeno. Osjetim to svaki put kada stisnem „objavi“, a pritom se često sjetim nje i njenog mučnog 10-minutnog iščekivanja koji se iščitavao na njenim nervoznim obrazima. I, htjela ne htjela, uočavam zamku u koju je upadala kao dijete, a u koju kao odrasla žena ponekad upadam i ja.

Iako razmišljanje maloljetne djevojčice možemo legitimno okarakterizirati kao infantilno i isto opravdati njenim mladim godinama, vjerujem da ono u nešto sofisticiranijem obliku, zapravo krasi i puno starije od nje.   Klinkama od 12, 13 ili 14 godina broj lajkova isto je što i potvrda koju žene mojih godina očekuju kada u svijet puste nešto svoje. Blagoslov direktora, ovacije tima ili tapšanje po ramenu, nebitno je.  Ako izostane potvrda kojoj se potajno nadamo, kao da automatski umanjujemo vrijednost onoga što radimo. Krenemo sumnjati u kvalitetu svojih postupaka i količinu truda koji smo u nešto uložile, zato što ga „netko drugi“ nije prepoznao, nagradio pljeskom ili jednim jeftinim „Bravo!“.

Nije li to zapravo isto kao kad moja rođakinja ponosno objavi fotografiju, a pokupi samo 50 lajkova pa posramljena zaključi da s njom očito nešto nije u redu i da (ona) naprosto nije dovoljno dobra?

Neću nabrajati razloge zbog kojih nas netko možda ne voli (ne lajka) jer bi to značilo da tražim opravdanja, a uistinu su nepotrebna. Savršeno je u redu biti nevoljen od drugih i ‘nelajkan’, sve dok vrijednost onoga što radimo odražava istinske nas. Što god radili, bez obzira na tuđe neodobravanje, ako je ono  uistinu odraz našeg autentičnog ‘Ja’ – dobro je. Vrijedno je. Pronaći će svoj put kroz iluzorno vrijeme. Put do našeg čopora.  I ne pomišljajte na modificiranje i uskraćivanje sebe radi porasta vrijednosti u tuđim očima – besmisleno je poput nošenja fasade na obrazima u svim vašim životnim pothvatima.  Been there, done that!

Stoga, ovo ću vam reći s puno ljubavi – ako sramežljivo razmišljate o nekom hrabrom pothvatu, znači da ste spremni da isti izvršite. Klasična zamka u koju upadamo je kada pomišljamo da su drugi spremniji. Najčešće nisu, samo su hrabriji i luđi. Na putu svi postanemo pametniji. No, isto tako znajte da ćete u svojih hrabrim pothvatima najčešće biti sami. Čak i ako imate podršku kao ja (hvala divni moji ljudi), svejedno nećete biti lišene te usamljene pozicije na kojoj ćete se vrlo često boriti sami sa sobom. Bit ćete sami jer vas drugi mogu pratiti u vašoj  viziji, ne i voditi. Vi ste ti koji vidite ono što drugi ne mogu. Vi ste ti koji se nalazite korak naprijed! I u tom ste raskoraku uvijek usamljeni.

Također, znajte da vas potapšati po ramenu ne mogu oni koji sami ne vjeruju u sebe. Učinit će to kad vas „drugi“ odobre. Tada će i njima vjera u vas  biti (o)lakša(na). Mnoge i iritiraju pojedinci poput vas, točnije, uznemiruje ih vaša hrabrost  i podsjeća na odsustvo njihove. I to je ljudski, a vama potpuno nerelevantno. Ne odgađajte ono što čuči u vama jer vaša sudbinska slagalica nije savršeno posložena.

Bojite se? Bojite se i dalje, tko vam brani? Bojim se i ja. Boji se velika većina onih koje smatrate „većima“.  Oni su samo naučili kretati se unatoč strahu. U početku sramežljivo (kada ih najčešće ne doživljavate), a kasnije vrlo vično (kada ih napokon uočavate) i kada im okačite etiketu hrabrijeg, spremnijeg, vrjednijeg, boljeg. Istina, oni su je tada već zaslužili, ali sve što se dogodilo na putu do društvene krunidbe, vašem je uplašenom oku promaknulo – a od ključne je važnosti.

Na putu do uspjeha, sve osim samoće je iluzija. Nauči voljeti svoju usamljenu poziciju. Tiha je i mirna. I čut ćeš se dovoljno dobro. Dovoljno jasno da (sa)znaš hodaš li u smjeru vlastitih snova.

Podijeli!

Share: Facebook Google+ Twitter LinkedIn Pinterest

No Comments

Your email address will not be published. Required fields are marked *