No comments

KADA STE ZADNJI PUT NAPRAVILI NEŠTO PO PRVI PUT?

Ovu sam rečenicu pročitala prije nekoliko godina i do dana današnjeg čuvam je kao važan podsjetnik brižno u mislima. Dotakla me. Tako to biva kad se uljuljate u sve poznato, kada nema nepredviđenih i nevjerojatnih stvari koje vam se događaju, a na čiju ste pojavu sami utjecali. Dotakla me jer sam shvatila da su moji dani suviše rutinski, a sve dobro što se događa – stvar je koincidencije, a ne mojih nastojanja. I za taj pasivni scenarij sam sama odgovorna.

Iako je u mojoj rutini puno toga dobrog i dragocjenog, često u nekom trenutku sve uzimam zdravo za gotovo pa ni u onome što posjedujem i imam, ne pronalazim dovoljno satisfakcije koja bi me usrećivala na način na koji priželjkujem. Rijetko su to materijalne stvari u mom slučaju. Onaj tko me zna, dobro zna moje „ideološke“ boljke. Recimo da sam u vječnoj potrazi za vlastitim samoostvarenjem i da se definicija toga često modificira i nadograđuje.

No, svojevremeno sam reagirala na to neugodno pitanje koje me u mnogočemu dotaklo ‘malo previše’.  Spoznaja da se uistinu ne mogu sjetiti kad sam nešto napravila prvi put, bila mi je iznenađujuća, a bit ću vam iskrena – i pomalo tužna. Zar sam zaista takva dosadnjakovićka?

U tom kratkom periodu ushita i žudnje za novim iskustvima, odvažila sam se na neke male poteze kako se pri idućem susretom s ovom rečenicom koja je kružila digitalnim bespućima, ne bih osjećala prozvana. Bile su to sitnice poput prvog noćnog kupanja, prvog gledanja izlaska sunca, prvog kruha koji sam ispekla ili prvog graha kojeg sam pojela na vrhu Sljemenu. Ali bile su tu i stvari koje nisam godinama napravila – poput višesatnog planinarenja, vožnje brodom (i izlaska na krivoj destinaciji koji sam prvi put popratila smijehom) ili ozbiljnog polugodišnjeg treniranja.

Kakva god bila aktivnost koju sam odabrala kao odgovor na to, za mene, nimalo retoričko pitanje, osjećaj je bio isti – preplavilo me neopisivo uzbuđenje i sloboda koja me doslovno opijala! Shvatila sam da me nije bez razloga progonilo to pitanje. Očajnički sam trebala nešto novo, neku dozu životne esencije u prsima. Žarko sam željela osjećati se živa!   I to sam postigla.  Kroz „sitnice“ neki bi rekli. Kroz „beznačajno“ hodanje prema vrhuncu planine ili „smiješnom“ noćnom kupanju kojeg su iskusile tisuće prije i poslije mene. Ali nema sitnica kada je u pitanju životno uzbuđenje koje osjećate u prsima. Ne postoje. Njihove su dimenzije sasvim nebitne, jer u svoje sutra ponijet ćete ionako samo emocije. Ogoljene i snažne emocije slobode, uzbuđenja i satisfakcije koju nećete pronaći ležeći na fotelji, kavi ili uredskoj stolici.

Te su emocije dragocjeni podsjetnici da je život opojniji, divniji, ukusniji, šareniji – kad se živi daleko od rutine i apatije, a blizu uzbuđenja koje svako jutro donosi. Najdivnije od svega je to što naši prsti i um koji neumorno radi, mogu toj istoj sreći kumovati. Mogu je stvoriti kroz nekoliko, naizgled, smiješnih „prvi put“ odluka.

Pišući upravo ove riječi, svjesna sam da me udobnost trenutnog ambijenta već pomalo žulja, stoga smišljam nove stvari koje ću po prvi puta doživjeti do kraja ove godine. Pritom mi osmijeh spontano klizi niz lice jer, iako će to biti izazov mojoj (ne)disciplini,  već osjećam natruhe uzbuđenja koje svaki „prvi put“ donosi, a koje sam iskusila kroz sitnice poput prvog noćnog kupanja.

Što biste vi voljeli doživjeti ili napraviti prvi puta? Što kažete na jedno spontano putovanje u nepoznato? Na jedan prvi  „Dajem otkaz!“ ili onaj nedozvoljeni „Odje**!“ lansiran u pravom smjeru?  Kakav bi osjećaj bio ogoliti se pred voljenom osobom po prvi put i jednostavno, ispran od neizrečenog i umoran od skrivanja,  reći „Volim te?“ Pa nek sve propadne!

A ništa neće propasti, osim iluzije da ćemo zbog nekog „prvog puta“ biti manji. Nećemo.

Dok god imamo živu glavu na ramenima, možemo osmisliti stvari koje ćemo iskusiti i zbog kojih ćemo se uvijek nanovo osjećati živi i veći. Nije li u tome sva poanta? Nije li u tome sav životni smisao? Iskusiti novo. Okusiti drugačije. Proširivati linije vlastitog uma, mijenjati se, oblikovati vlastitim rukama. Zauvijek upoznavati se.

Jer nije dovoljno biti živ. Od životne je važnosti osjećati se živ.

Što i koga čekaš?

Napravi to o čemu upravo sad razmišljaš.

Napravi po prvi put!

Podijeli!

Share: Facebook Google+ Twitter LinkedIn Pinterest

No Comments

Your email address will not be published. Required fields are marked *