No comments

NE ČUJEŠ SAMU SEBE? PRESTANI VIRITI U TUĐE (DIGITALNO) DVORIŠTE

Zahvaljujući poslu „od 9 do 5“, ali i dodatnim aktivnostima kojima se bavim, glava mi je često u digitalnim oblacima. Ukratko, dio mog posla odnosi se na društvene mreže na kojima vodim 4 profila šo znači da produciram i plasiram veliku količinu sadržaja. To isto tako znači i da sam bombardirana ogromnom količinom nepotrebnih informacija. Digitalni svijet, a osobito svijet društvenih mreža, za mnoge (pa i mene), pokazao se kao odličan izvor dodatnih prilika i prihoda, a mnogima je i glavni generator poslovnog razvoja. Nekima je pak uzrok osobnih nemira i depresivnih epizoda uzrokovanih neprestanim usporedbama koje se nerijetko javljaju kao popratna nuspojava njihovog korištenja.

S obzirom na vlastitu angažiranost na društvenim mrežama, vrlo često proživljavam epizode potpunog zasićenja svakim oblikom sadržaja koji do mene dopire digitalno. Nakon njih obično slijedi apstinencija u kojoj, kako ja to volim reći – „nadolazim“. Mislim da nisam jedina. No ono o čemu želim danas govoriti su epizode koje prethode apstinenciji, a u kojima se u mojoj glavi ispisuje jedan ružan scenarij.

U danima kada moram pronaći novog influencera, analizirati konkurenciju ili pratiti tijek aktualnih kampanja, kao da poludim. Gdje god se kretala, nisam u potpunosti prisutna iako tako izgledam. Na kavama sam tada ona koja reagira na notifikacije i čita poruke, a  kao šlag na torti, trošim svoje dragocjeno vrijeme promatrajući sadržaje koji me objektivno uopće ne interesiraju – i nakon završetka radnog vremena. Dobrodošli u epizodu „korak do dna“ na kojem se svako toliko nađem kad mi se zaredaju projekti koje moram „otpratiti“ u digitalna bespuća, a uz koje, onako usput, ispratim i zdravu pamet. U tim trenucima, bit ću potpuno iskrena, osjećam gađenje prema svojim navikama. Poput kakvog nakaradnog ovisnika, posežem za mobitelom i neprestano zadovoljavam tu manijakalnu potrebu da ‘nešto vizualno’  konzumiram i prekontroliram.

U mojoj okolini rijetke su žene koje ne znaju o čemu govorim. Moja K. jedna je od njih. Otvorila je tek nedavno Instagram i iskreno govoreći, mislim da joj je taj društveni kanal zadnja rupa na sviralu. Ima četvero djece, posao i aktivan život do te mjere da je ovo što sada pišem njoj vrlo vjerojatno smiješno. No, znam i one žene koje imaju dvoje, troje djece, a ne dižu glavu s mobitela, ali u tome i ne vide problem. Mislim da ne generaliziram kada kažem da puno ljudi, a osobito žena, provodi previše vremena vireći u tuđe digitalno dvorište, čak i kada to tehnički ne namjerava.  „Ali ja tražim konkretnu informaciju – kaže M.  To je istina, ali tko je još na Instagramu pronašao traženu informaciju, a da paralelno nije vidio i 10 dodatnih, a nepotrebnih i zatim taj obrazac ponovio nekoliko dana zaredom?

Kročeći svakodnevno kroz nevidljive opasnosti društvenih mreža i nesvjesno zureći u tuđa digitalna dvorišta, nerijetko zaboravimo kako izgleda naše. Ili da je vrijeme da nabavimo kosilicu i pokosimo travu na vlastitom travnjaku. Jedni su toga bolno svjesni, drugi pak potpuno nesvjesni jer je provođenje dobrog dijela dana buljeći u ekran, društveno prihvatljiva poza za koju nam, osim mame i bake, neće nitko prigovoriti. Možda to i ne bi bio problem, kada bismo unatoč svemu tome, čuli sami sebe.  No to se najčešće ne može dogoditi jer smo naprosto zagušeni ogromnom količinom nepotrebnih i, najčešće, trivijalnih informacija.

Ako ste kreativac, to je velik problem. Ali čak i ako niste, nevjerojatno je bitno čuti svoje misli i unutarnji monolog. I ne samo to. Ako nešto stvarate  (a uvijek nešto stvarate bez obzira na struku ili posao), bilo bi dobro i da se pritom ne osjećate loše – što je često posljedica dobrovoljnog „fiksanja“ prizorima tuđeg savršenog života.

Jedno je sigurno – takvi obmanjeni nismo dobri sebi, a  ni drugima.

Nerado to govorim, ali i ja sam jedna od tih, kolateralnih žrtava neadekvatnog korištenja društvenih mreža. Neću ih prokleti, jer od njih djelomično živim i objektivno – nisu mi ništa krive. Još uvijek sam Ja ona koja zakazuje u ovoj priči koja od mene zahtjeva veću dozu mudrosti, a koja ima samo jedan cilj – koristiti ih na način koji će mi omogućiti da i dalje čujem unutarnje monologe od kojih istinski živim.

Kad se nalazim u situaciji da loše doziram korištenje društvenih mreža i zbog toga se osjećam užasno, prva reakcija je osjećaj „gađenja prema sebi“. To su ostaci Ive iz neke prošle ere koja se povremeno probudi i podsjeti me da je živa i da ne planira otići bez borbe. Ništa novo! Druga je potreba za reAkcijom. U mom slučaju to znači da ću nešto konkretno uistinu i poduzeti. Osim sto ću, barem privatno, pratiti isključivo kvalitetan i najčešće edukativan sadržaj, prakticirat ću i digitalni detoks. U zadnje vrijeme provodim ga vikendima  kada se u potpunosti pokušavam mentalno „očistiti“ i napuniti baterije za nadolazeći tjedan. I iskreno govoreći, zaista sam sretna novonastalim balansom i spoznajom da ipak nisam tako nemoćna kako sam ranije mislila. Uistinu se uspijem „resetirati“.

Ispostavlja se, dakle, da su mali koraci od velike važnosti za disciplinu, samopouzdanje i vlastiti osjećaj kontrole. Recimo da sam ja oduvijek bila osoba koja je vjerovala u velike korake transformativnog karaktera.  Mali me nisu zanimali, a mali su, uviđam, upravo ti koji su daleko značajniji. Važno je naglasiti da sam promijenila i perspektivu te od nekadašnjeg: „Uskratit ću si društvene mreže“, sada stvari zovem pravim imenom, što otprilike glasi: „Počastit ću se zasluženim mirom“.

Zapravo je potpuno nebitno kako zovete svoje korake i koju metodu odabirete. Možda vam jedna takva i ne treba jer naprosto nemate pojma o čemu govorim. U tom slučaju vam iskreno zavidim i smatram da ste uistinu mudri ili ste naprosto jedan od onih srećkovića koji su  ‘pali s marsa’ poput mog D. koji još uvijek odolijeva ovim napastima, čisto zato što ne vidi smisao u takvim aktivnostima. No za sve vas koji ih koristite, toplo preporučujem redoviti digitalni detoks uz koji ćete iz svoje  glave izbaciti tuđe smeće, a potom iz nje izvući puno više od onoga što pluta na površini. Naravno, ima i drugih metoda za istraživanje vlastitih dubina, ali iz mog iskustva – nikakve šetnje kroz prirodu i meditacija neće biti efikasne ako ih odrađujemo jer mislimo da su nam potrebne, a istovremeno i  dalje lelujamo glavom u oblacima.

Neke od najsjajnijih privatnih i poslovnih ideja dogodile su mi se upravo u danima detoksa. Kada sam se uistinu čula. Reaktivacija bloga, koja se ispostavila kao ponovno oživljavanje jednog dijela mene, samo je jedna od njih – i na tome sam beskrajno zahvalna.

Podijeli!

Share: Facebook Google+ Twitter LinkedIn Pinterest

No Comments

Your email address will not be published. Required fields are marked *