No comments

JA (NI)SAM SVOJA PROŠLOST

U zadnje vrijeme opažam kako brojni pojedinci, a neki od njih djeluju javno, brišu dugi niz svojih objava ili tekstova koje su stvarali kroz godine. Pretpostavljam da se većina njih ne pronalazi više u njima. Neki ih se možda srame, a neki jednostavno žele okrenuti novu stranicu. Razumijem ih. Iskreno govoreći, kada sam razmišljala o reaktivaciji svog bloga, pomišljala sam učiniti isto to. Na trenutak, moje prve objave bile su mi smiješne. Konstrukcije rečenica nisu mi se svidjele, evidentno je da nisam imala pojma o dizajnu ili marketingu, a nisam bila ni osobito mudra. Htjela sam se „riješiti“ svih tih dokaza moje nekompetentnosti i ukloniti dio mene koji mi se učinio nedovoljno dobar.

Ipak, na trenutak sam pomislila kako bez te hrabre Ive na početku, koliko god bila nedorasla sadašnjem trenutku,  ne bi bilo ni ove današnje. Bez tih smiješnih tekstova, ne bih spoznala da sam napredovala. Bez nezrelih misli salivenih u tadašnje retke pune nade, ne bih nikada osjetila koliko sam danas mudrija. Nisam ih mogla ukloniti. Bila sam vidljivo nesavršena, ali bila sam to ja. I iako me privlačila ideja o „čistom“ početku, bi li on to uistinu bio? Nakon početka, možemo li išta više zvati tim imenom? Jer kada se rodi određena ideja, baš kao i život, ona ima samo jedan početak. On je možda lišen estetike, mudrosti, poznavanja određenih (marketinških) zakonitosti, ali nije lišen nas.

Razmišljajući, shvatila sam da je moja interpretacije osobne prošlosti napredovala. Od neželjene prtljage koja me usporavala, perspektiva na nju postala je toliko duboka i odjednom bezbolno integrirana u mene, da mi se učinilo suludo odvajati se od nje ili sramiti je se. Takva je kakva je.

Je li moguće, pomislila sam, da sam je napokon objeručke prihvatila?

Razumijem one koji brišu tragove svoje „nedovoljne“ prošlosti, no shvatila sam da bi za mene takva odluka bila potpuno pogrešna. Napokon, bila sam i još uvijek jesam duboko usidrena u svaku poru svoje prošlosti. I baš iz svake sam izvukla živu glavu – živu i mudriju.  Ako obrišem gorak okus sjećanja, neću li obrisati i pobjedonosne trenutke zbog kojih sam danas tu gdje jesam? Taman tu gdje trebam biti.

Ljudi požele izbrisati iz svog života  puno više od starih tekstova ili objava. Želeći  baš taj „novi početak“, požele izbrisati sve one trenutke koji su im donijeli sve ono što nisu željeli.  No, čak i kada biste čarobnim štapićem mogli izbrisati prošlost, tko biste danas bili? Ako ste preživjeli razvod i danas ste tu, niste li vi osoba koja je preživjela brodolom ljubavi, izvukla živu glavu i nastavila ploviti? Ako ste bili lišeni roditeljske ljubavi, niste li vi osoba koja je preživjela oskudicu nježnosti i dobila priliku učiniti sve drugačije? Svoju ljubav dijeliti ludo i mahnito, gdje god krenuli? Ako ste živjeli u teškom siromaštvu, niste li baš vi, prije no ostali, spoznali vrijednost istinskog bogatstva i potražili ga u samome sebi? Ako ste preživjeli eru omalovažavanja i emotivnog ranjavanja, niste li još uvijek tu? Od neba neokrznuti? Nekome još uvijek baš takvi kakvi jeste – dovoljno dobri? Uostalom, nije li vaše ranjeno srce  otvorenije od tuđeg za „brata u istoj nevolji“?

Moja mlađa Iva ne bi se s tim složila, ali ova danas uviđa da je (pre)često ona „sve je kako treba biti“ prilično točna i da se puzzle života slažu i kada u trenutku slaganja ne vidimo ništa osim neodgovarajućih rubova. Ali kako se, nadom i trudom, mijenjaju naši vlastiti, mijenjaju se i rubovi puzzla koje „najednom“ pripadaju jedna drugoj. To je zato što pripadamo jedni drugima. Prošlost pripada nama, ali i mi njoj. Ona bez nas ne postoji. Ali ne postojimo ni mi ovakvi – živi i slojeviti. Nije to gramzljivo pripadanje od kojeg propadamo. To je ono pripadanje zbog kojeg znaš od čega si sazdan, a  kamo si sudbinski krenuo.

Prošlost ne možemo promijeniti. Ona je od života kreirana zagonetka u kojoj možemo pronaći samo vlastiti (ne)mir. To je jedino što nam preostaje. Stoga, želim nam iskreni mir i dospjelost svega što nas uništava. Jedino s njim u grudima i čežnjom za nekim novim radosnim trenucima, spremni smo dalje ploviti, onako istinski, kao pravi mornari vlastite sudbine. Izliječeni od bolnog okretanja unatrag, gledajući hrabro naprijed i prihvaćajući s(v)e s mirom u grudima.

Podijeli!

Share: Facebook Google+ Twitter LinkedIn Pinterest

No Comments

Your email address will not be published. Required fields are marked *