No comments

SNIZI KRITERIJE, KAŽU, I PRONAĆI ĆEŠ LJUBAV

Ako imate 25 + godina (ili ne daj Bože 30 +), a već dugo niste u vezi, onda je na vrata vaše dobrobiti do dana današnjeg barem jednom pokucala nečija brižna i dobronamjerna ruka te vas podsjetila da je život bez partnera – jadan. Ako nemate pojma o čemu govorim, molim vas javite mi se – silno me zanima postojite li. Ako vam je ipak dobro poznata ova tema, sigurna sam da ste u tim trenucima mogli osjetiti da je vaše postojanje obezvrijeđeno, a kako biste podigli svoju cijenu u tuđim očima, a često i vlastitim, trebali biste (kažu) sniziti kriterije u ljubavi i popraviti statistiku nesretnika čije je postojanje validirano u trenutku u kojem se fizički i službeno stopi s postojanjem nekog drugog nesretnika.

Iako već godinama ne spadam u kategoriju paćenika kojima se upućuju ljubavni savjeti, to ne znači da sam pošteđena susjeda koji rado pokucaju na vrata kako bi me informirali o drugim aspektima mog nezadovoljavajućeg postojanja i generalnoj kvaliteti mog života. Posebno mi je dražesno kada iz tuđih usta čujem koji su to moji osobni ciljevi kojima bih trebala stremiti. Ta lakoća kojom, pro bono i nepozvani, demonstriraju svu pamet svijeta – naprosto me oduševljava. Posebno me veseli izostali kredibilitet kao redoviti suputnik u njihovim altruističnim pohodima na tuđa dvorišta.

Motivirana događajima kojima sam nedavno svjedočila,  a koji su uključivali ljubavne slomove dragih mi ljudi i njihov novi početak mrskog soliranja, prisjetila sam se mnogih ‘dubokoumnih’ savjeta koje sam i sama često dobivala u fazi samoće. Taj jedan, iako je bio često dobronamjeran, žulja me i dan danas.

SNIZI KRITERIJE.

Upoznala sam masu žena (ali i ponekog muškarca) koji su se dičili iznimno visokim kriterijima kod partnera i time opravdavali izostanak njegovog postojanja u svom životu. Protagonisti filma Nikako da upoznam nekog normalnog objašnjavaju kako ne mogu pronaći kompletnu i kompleksnu osobu, čime se pomalo ponose – kao da je njihova izbirljivost rezultat njihovog dobrog ukusa. Iz cijele te konstrukcije redovito izostavljaju sebe i vlastiti spektar mana koje će tog (ne)sretnika, ako se ikada rodi samo i isključivo za njih, dočekati pri nekom spontanijem susretu od prvog.

Osim što sam upoznala takve „biljke“ , zalijevala sam i jednu u toplini vlastitog doma. Hello, it’s me, pjeva Adele, a ovom prigodom otpjevušit ću i ja. Takvo je ponašanje, barem u mom slučaju, bilo potpuno nesvjesno – rezultat nezrelosti, ali i nepoznavanja same sebe.  Moji visoki kriteriji bili su jeftina fasada. Propusni štit od ranjivosti koju bi ljubav neminovno donijela na moja vrata. Godinama sam podsvjesno znala da moj zamrznuti ljubavni status nije rezultat nepostojanja muškarca koji bi zadovoljio moje visoke kriterije. Naslućivala sam da je problem puno kompleksnije prirode i da nema veze s vanjskim svijetom ni kriterijima uopće. Teškom mukom, priznala sam kukavičluk sebi i drugima, a zatim zagazila u vlastite dubine kako bih saznala zašto koračam kroz svijet noseći štitove i zašto se, pobogu, štitim od ljubavi gurajući svijetu pod nos visoke kriterije.

Danas se često sjetim jednog kolege s kojim sam radila u vrijeme studiranja,  a koji mi je jednom prilikom rekao nešto s čime tada nikako nisam rezonirala. Razgovarali smo o partnerskim odnosima, a ja sam poput pokvarene ploče ponavljala što mi je bitno kod partnera, ne bih li opravdavala činjenicu da predugo nisam pronašla nekog koga bih voljela. Navodila sam niz stvari koje sam smatrala važnima na što mi je on pomirljivo rekao – „Meni je to glupost. Zašto bih imao toliko kriterija i ograničavao samog sebe? “

Neki od mojih kriterija, naime, uključivali su fizičke karakteristike kao što su boja kose i visina ili pak stupanj obrazovanja. Imala sam, dakle, jasnu viziju željenog muškarca, a uz to postavljene i druge kriterije od krucijalne važnosti poput poštovanja, ljubavi, slobode i odanosti koje sam smatrala imperativima u odnosu koji sam priželjkivala. No, koliko god isticala njihovu važnost, statistički podaci svjedoče da sam se ipak služila metodom eliminacije ukoliko moji prethodno navedeni kriteriji ne bi bili ispunjeni. Ukratko, ako ih promatrani muškarac nije zadovoljio, najčešće nisam ni uspijevala saznati koliko se njegov pogled na život i vlastiti sustav vrijednosti ispreplitao s mojim. Bilo je, dakako, situacija u kojima sam, unatoč izostanku kompatibilnosti, osjećala neku privlačnost prema pojedincima čije se karakteristike nisu nalazile u mom „Pravilniku za adekvatno pronalaženje partnera“, ali sam tu zabranjenu emociju vrlo brzo pospremila tamo gdje joj je mjesto – ispod tepiha. Zašto sam to činila? Bilo je to pitanje od milijun dolara.

Svoja razmišljanja s 22 godine donedavno bih opisala bih kao „karakteristična za dvadesete“ , odnosno, pomalo površna, no nakon interesantnog dijaloga u kojem sam nedavno sudjelovala, nisam ni sama u to više sigurna. U razgovoru s jednom zanimljivom osobom, zaključila sam da je to što nazivam površnim  i danas prisutno kod žena koje su znatno starije od 22 godine. Neke i dalje traže  pastuhe, titule na vizitkama, određen status, fizičku spremu ili određeno godište. Jednako kao i muškarci neke druge, specifične karakteristike, svojstvenije njihovoj prirodi. Jesu li takvi kriteriji onda površnost ili za nekoga bitni faktori u ljubavi, i kao takve ih treba poštovati? Možemo li nečije kriterije uopće nazivati površnima, samo zato što se nama takvima doimaju?  Ne određuje li u konačnici, svatko  svoje?

I ja sam, uostalom, nekoć inzistirala na određenim stvarima koje su mi se tada činile izuzetno bitnima. No to silno inzistiranje nije mi donijelo neku sreću. Ako bi neki muškarac prošao test oku vidljivih kriterija, redovito je padao na onom drugom, srcu mnogo važnijem.  S protekom vremena, riječi mog bivšeg kolege odzvanjale su mojim unutarnjim hodnicima. Počela sam uistinu postavljati pitanje samoj sebi – zašto se tako ograničavam? Koliko kvalitetnih ljudi može proći ispod mog radara jer sam fokusirana na stvari koje sasvim sigurno ne igraju determinirajuću ulogu kada je u pitanju kvaliteta partnerskog odnosa ili enormnost dimenzija ljubavi u kojoj sam (napokon) bila spremna živa se utopiti?

Sjećam se kao da je bio jučer. Taj filmski trenutak u kojem sam racionalno odlučila da ću ovoga puta napraviti nešto drugačije.  Da ću se osloboditi okova samonametnutih „kriterija“ koji  nisu presudni za ljubav za kakvom sam tragala. Bilo je to, naravno, da si dokažem koliko sam u pravu,  ali dogodilo se upravo suprotno. Život mi je pokazao da čudesni ljudi žive na meni stranim adresama. Da postoje neke  nezamislive dimenzije ljubavi koja stanuje u onima što prkose mojim edukativnim ljubavnim bilješkama.

Dakle, moramo li sniziti svoje kriterije da bismo okusili ljubav?

U ljubavi se ništa ne snižava. Ne umanjuje. Najmanje ono u što vjerujemo, što želimo i što dišemo: vjernost, suludu ljubav, odanost, poštovanje, prijateljstvo. Ne vjerujem u ljubav pred čijim smo ukazanjem morali pristati na mrvu manje od beskonačnosti tih istih kriterija.  Ne  vjerujem u ljubav pred čijim smo ukazanjem morali kleknuti na koljena. A klečimo često. Mislimo da je pristajanje na nevjeru, neiskrenost ili nepoštovanje mala cijena koju ćemo platiti i da je to, naposljetku, ipak dobra pogodba u kojoj ćemo izvući ‘kakvu takvu’ ljubav. Jer bolje su i mrvice nego još jedna godina samoće? Bolja je i crna kosa uz gratis „glupačo!“  nego baš nikakva ljubavna poezija? Ne govore li nam upravo to,  između redaka, oni koji kažu „snizi kriterije“, a čiji životi tako zorno svjedoče o tužnom sumraku ljubavi koja je tako snižena pokucala na njihova vrata?

Ne, ne vjerujem u snižavanje kriterija. Ne vjerujem u takvu ljubav, ne vjerujem da je to ljubav, uopće. Gdje se ide protiv onoga što nam je uistinu važno (i što je neodvojivi dio nas), nema ljubavi. Ni prema sebi, a niti prema drugima.

Iako ne vjerujem u  snižavanje kriterija kao recept za pronalazak prave ljubavi, vjerujem da se često događa prirodna modifikacija kriterija koji ne utječu na kvalitetu ljubavi. Godine, obrazovanje, status ili nešto treće  – svatko zna svoje. Kada upoznamo sami sebe, iskopamo korov i posadimo cvijeće na mjesto svojih rana, u nama se rodi novi život. Drugačiji smo. Sličniji sebi nekada. Neopterećeni i slobodniji. Spremniji vidjeti pejzaže ljubavi i na mjestima koje dotada nismo zapažali.

Ponekad se ono događa i kada potpuno nespremni i s dijagnozom amnezije, hrabro i u strahu zakoračimo u nepoznato. Uz malo povjerenja u same sebe i tek mrvicu nebeske naklonosti, shvatimo da u zagrljaju (prave) ljubavi i ne trebamo visoke kriterije. Ne trebamo visoke zidove. Trebamo one koji se prepoznaju u nama, trebamo one koje osjećamo pod kožom kao svoje. Bili oni visoki, niski, crni, plavi, stariji ili mlađi od nas, obrazovani ili ne – to konačno  postaje stvar preferencije ili koincidencije, a prestaje biti  ultimativni kriterij zbog čijeg se nepostojanja samoinicijativno lišavamo ljubavi i onog osjećaja ‘izuvanja iz cipela’.

I na kraju, ako  imamo visoke kriterije, jedino pitanje koje (čini mi se) trebamo postavljati sebi samima jest – nudimo li sami ono što tražimo od drugih? Postoji li nesrazmjer između onoga što nudi naša nutrina i onoga što tražimo u tuđim dubinama? Ako je raskorak prevelik, takva je i fizička udaljenost – prevelika.  To što taksativno navodimo vrijednosti u koje vjerujemo, ne znači da ih uistinu  živimo. Uostalom, ne činimo li to  najčešće baš onda kada te iste vrijednosti nisu dio našeg iskustva nego iluzija koju ćemo si nalijepiti posred čela tražeći od našeg princa na bijelom konju da se prepozna u njoj, kada mi sami ne uspijevamo? To se naravno ne događa. Srećom. Jer ljubav se ne čita. Ljubav se ne prepoznaje u kaligrafijom ispisanim ljubavnim kriterijima.  Ljubav se osjeća. Ljubavnici se prepoznaju po sinkroniziranom plesu koji se maestralno odvija ispod prsnog koša.

Već dugo nisam osoba koja se prepoznaje u svojim visokim kriterijima s početka priče. Shvatila sam da i nisu bili tako visoki. Njihova modifikacija dogodila se prirodno, kao posljedica unutarnje promjene zbog koje sam jednom davno hrabro, ustrašeno i nespremno  iskoračila u smjeru koji je bio sušta suprotnost svim dotadašnjima. I taj korak, jedan jedini, bio je dovoljan da shvatim da je moja prava priroda sličnija onoj vesele plavokose djevojčice preširokog osmijeha, no ozbiljnoj tamnokosoj djevojci, visokog garda i još viših kriterija.

 I da mi onaj gore ponudi ono što sam nekoć doživljavala kao ostvarenje romantičnog sna, bez imalo dvojbe rekla bih mu – ne, hvala. Jednostavno (više) nisam ta djevojka.

Podijeli!

Share: Facebook Google+ Twitter LinkedIn Pinterest

No Comments

Your email address will not be published. Required fields are marked *