No comments

ZAŠTO MORAŠ BITI (FINANCIJSKI) SLOBODNA?

Ništa ljude ne pogodi toliko kao kada iza jedne njegovane, kulturne, financijski nezavisne žene ne stoji nitko osim nje same. 

Prvo što mi je palo napamet kada sam hodajući prema parkingu, pročitala ovu rečenicu bilo je – koga boli briga! Iako sam financijski neovisna, ne zanima bode li ikoga i koliko moja pojava.   Vjerujem da bi moju mlađu verziju ponijele ove riječi, čiju poantu nazirem između redaka, ali za mene je ona izgubljena. Natruhe feminizma u kojem se moja njegovana, kulturna i financijski neovisna pojava – ne prepoznaje.

Ušla sam u auto i krenula prema trgovini. Iz nekog razloga i dalje sam razmišljala o toj rečenici. No, hodajući prema ulazu, moju je pažnju ubrzo ukrao mladi muškarac u invalidskim kolicima. Po mojoj procjeni, nije imao više od četrdeset godina.  Sjedio je ponizno pored ulaznih vrata trgovine. Osjetila sam težinu njegovog izbora, okrutnost životnog ruleta koji je njegovu sudbinu doveo na prag trgovačkog lanca. Da sjedi tik uz one koje često zaobilazimo i tiho, najtiše moli za „sitno“.

Nisam znala njegovu priču. Često ne znam(o). Ali sam osjećala duboko u prsima da je njemu život maćeha. Da je tu silom prilika. Možda se na svom novom radnom mjestu počeo pojavljivati tek nedavno, možda je tu godinama. Ne znam. No, osjećala sam duboko u grudima – kada bi ovaj čovjek mogao birati,  odabrao bi biti sjena.

Prozborila sam  tiho – imat ću sitno na izlasku- a zatim nastavila hodati. Trenutak poslije, za rukav me povukla snažna intuicija. Skrenula sam direktno do bankomata, zgužvala novčanicu koja mi se ubrzo našla pod prstima i dala je Gospodinu nesretne sudbine. Preneražen i razrogačenih očiju povikao je: „Ne, ne, ne – nikako!“. Svojom iskrenom reakcijom i odbijanjem pomoći koja se njegovim umornim očima učinila nesrazmjerna, potvrdio je sve ono što je intuicija u meni šaptala. Da je tu silom prilika. Hirom života samoga. Kada bi mogao, znala sam to čim sam ga ugledala, ne bi nikoga ništa molio. Svoj bi novac zaradio vlastitim nogama. Njegove suzne zjenice i drhtava ruka koja odguruje novčanicu i iluziju mirnog sna, rekle su sve što sam trebala znati o vlasniku nesretne sudbine koji je na ulazu Konzuma molio nebesa da ga nitko ne vidi, a strpljivo čekao da ga nečije „sitno“ pogleda.

Sjela sam u auto i gledala u daljinu. Nijema. Pogođena. Sjetila sam se rečenice koju sam samo sat vremena prije pročitala. Ne, nije me pogodila njegovana, kulturna, financijski nezavisna žena iza koje ne stoji nitko osim nje same. Pogodila me spoznaja da mnogi od nas prodaju svoju neovisnost za pare. Smiješne, tuđe pare, čak i onda kad ne sjede u invalidskim kolicima. Čak i onda kada su blagoslovljeni zdravim rukama i nogama. Dirnuta neispričanom pričom nesretnog gospodina, mojim unutarnjim alejama odzvanjalo je bez prestanka:

Čovječe, koliko je glupo ne stvarati vlastitim rukama? Koliko je glupo ne koristiti um koji ti je darovan? Talente koji su ti darovani? Vještine koje možeš izbrusiti? Koliko je glupo ne biti financijski neovisan, kada to možeš biti?  

Financijska neovisnost ne podrazumijeva nužno bogatstvo, no podrazumijeva da radimo, da zarađujemo, da smo u mogućnosti brinuti se za sebe. Ali čovječe, ona je toliko više od toga. Financijska neovisnost ukazuje da stvaramo. Da pokrećemo. Da gradimo. Da se mijenjamo. Da razmišljamo. Da uvijek govorimo ono što osjećamo i mislimo. Da ovisimo o svom mentalnom sklopu, a kada je tako, neumorno radimo na njemu. Iz dana u dan rastemo.

U ovom patrijarhalnom i često primitivnom društvu, nije iznimka susresti žene koje zbog financijske ovisnosti o nekome, žive napola. Žene koje pristaju biti umanjivanje, žene koje zatomljavaju svoje želje, odbacuju vlastite snove kao dronjke, napuštaju sebe – kao tuđinca. Ali takav život,  nije rezerviran samo za pripadnice nježnijeg spola. Njihove sudbine rezervirane su za sve one koji žive život na pola. Koji dopuštaju sjeni iz prikrajka da se napaja iz njihovog izvora.  Koji umanjuju snagu svog bića da ih iščupa  iz svih nevolja. Pa se oslanjaju na one koji imaju ono što misle da im tako silno treba. Sva blaga svijeta. Ali svaka blagodat koju uživamo, a nije plod naših vrijednih ruku, ima cijenu koju svjesno ili nesvjesno, naposljetku uvijek dušom platimo.

Ne. Nije me pogodila njegovana kulturna, financijski nezavisna žena iza koje ne stoji nitko, osim nje same. Pogodila  me njegovana kulturna, financijski nezavisna žena koja ne govori jasno i glasno da je najveća vrijednost financijske neovisnosti – sloboda. I da na nju svi imamo pravo. Ali ta ista sloboda predstavlja i odgovornost. Prema nama samima. Ona je karta za odabir vlastite sudbine koju treba iskoristiti s ljubavlju. Jer ponekad, čak i kada bismo to željeli, nemamo privilegiju umiješati u nju svoje prste. Ponekad nas slomljene i ovisne, odvede na ulaz Konzuma. Da tiho, najtiše molimo za sitno. I nebesa da nas od tuđih pogleda sačuva.

Podijeli!

Share: Facebook Google+ Twitter LinkedIn Pinterest

No Comments

Your email address will not be published. Required fields are marked *