Ako imate 25 + godina (ili ne daj Bože 30 +), a već dugo niste u vezi, onda je na vrata vaše dobrobiti do dana današnjeg barem jednom pokucala nečija brižna i dobronamjerna ruka te vas podsjetila da je život bez partnera – jadan. Ako nemate pojma o čemu govorim, molim vas javite mi se – silno me zanima postojite li. Ako vam je ipak dobro poznata ova tema, sigurna sam da ste u tim trenucima mogli osjetiti da je vaše postojanje obezvrijeđeno, a kako biste podigli svoju cijenu u tuđim očima, a često i vlastitim, trebali biste (kažu) sniziti kriterije u ljubavi i popraviti statistiku nesretnika čije je postojanje validirano u trenutku u kojem se fizički i službeno stopi s postojanjem nekog drugog nesretnika. Continue reading “SNIZI KRITERIJE, KAŽU, I PRONAĆI ĆEŠ LJUBAV”
POSTOJANJE MOJE VRIJEDNOSTI NIJE TVOJA PROCJENA.
Iako je od tog dana prošlo već dosta godina, sjećam se kao da je bilo jučer.
Radila sam kao studentica u jednoj firmi i pored svog redovnog posla, prihvaćala dodatne zadatke za Odjel marketinga. Oni naravno nisu bili financijski vrednovani. Smatralo se to ulaganjem u budućnost. Iluzornu mogućnost da ću, jednom kada diplomiram, ostati u firmi na poziciji koja me uistinu i zanimala. Moji izvanredni zadaci bivali su sve češći i kompleksniji, no ja sam ih radosno prihvaćala. Oduvijek sam voljela izazove u domeni onoga što sam htjela raditi. Moje su prezentacije i analize završavale na raznim sastancima, isprezentirane od svih osim mene. Neka – pomišljala sam. Doći će i moje vrijeme. Smatrala sam to potvrdom onoga što sam intuitivno osjećala – da ću u onome što sam planirala raditi, biti odlična.
Jednom prilikom dobila sam novi zadatak. Iza osmosatnog radnog vremena, jurila bih kući i (besplatno) radila na novom projektu. Perfekcionistički nastrojena, radila bih neumorno sve dok ne bih osjetila onaj intuitivni blagoslov u vlastitim grudima. Kada sam nakon nekoliko dana završila projekt i poslala ga nadređenima, osjećala sam mir. Njega osjećam kada uistinu znam da sam dala sve od sebe. To objektivno ne mora biti dovoljno drugoj strani, no u datom trenutku, to je najbolje od mene. Vodila sam se već tada onom – ne mogu dati ono što nemam. No imala sam mnogo već tada, to sam znala.
Ubrzo nakon slanja projekta, jedna od zaposlenica na visokoj funkciji, uzdrmala je moje uvjerenje javno ismijavši moj rad. Kolegice koje su svjedočile tom prizoru s nelagodom su mi prenijele njezin komentar upućen drugoj strani: „Što je ono bilo?! hahahaha“. Njime je „konstruktivno“ aludirala na moju smiješnu prezentaciju. Preplavio me val razočarenja. Nije mi bilo jasno zašto bi osoba na poziciji moći željela posramiti nekoga na takav prizeman način? Jednu nebitnu studenticu?
Dva tjedna poslije, ismijana i (samim studentskim statusom) marginalizirana, dobila sam neuobičajen poziv na sastanak koji je bio povezan s mojim projektom. Poziv je došao od samog direktora. Bila sam pomalo zbunjena. Iako je projekt bio namijenjen za njegove oči, dotična koja me ismijala, u mojim je očima bila njegov glasnogovornik, a u izostanku njegove reakcije, zaključila sam da ih veže ujedinjeni stav spram moje nedovoljnosti. Što se događa, pomislila sam? Neiskusna i pomalo uplašena, sjela sam u salu za sastanke na kojem je prisustvovalo nekoliko, meni nepoznatih, ljudi. Razgovaralo se o temama koje sam obradila u svom projektu, a zatim je taj isti direktor iznio moje ideje na stol. Prilikom izgovaranja svake, pogledao me potvrdno blago kimajući glavom. Iako sam pomišljala da mi se priviđa i da je „slično razmišljanje“ samo velika koincidencija koja me oduševljavala, danas mi je sasvim jasno da je moj projekt prošao fazu ismijavanja, ali je u konačnici došao u ruke onoga kome je i bio namijenjen. A očito i potreban. Prezentacija ideja jedne studentice ne ide u prilog velikim igračima, no uvažavanje mog rada, rijetkost je koju sam ipak doživjela kroz neuobičajen poziv na sastanak, banalno kimanje glavom i prešutno odobravanje između redaka.
Zašto sam se ovog uopće danas sjetila?
Kopajući arhivu na svom laptopu, naletjela sam na stare slike, ali i projekt koji sam tada radila. Razgalila me razina dosjetljivosti i razmišljanje izvan okvira koje je bilo vidljivo na svakoj stranici mog rada. Osjetila sam potrebu reći toj mladoj i ambicioznoj Ivi – bravo! Ne zbog sadržaja ispisanog u prezentaciji koja je postala dio mog i tuđeg zaborava, no zbog činjenice da unatoč „napadu“ navodno kompetentnije osobe – nije ustuknula pred vlastitom intuicijom koja je, i kada drugi to nisu, ustrajala na osobnoj valorizaciji vlastitog truda, želje i ambicije da kreira.
No, kako to obično biva, s vremenskim odmakom i privilegijom gledanja unatrag, mudrije razaznajemo obrise ljudskosti koja ponekad izostaje, ali na tu se učestalu pojavu više i ne ljutimo. Uredno složimo nove lekcije u džepove i s njima se mudrije dalje krećemo. Moje su stale u tek nekoliko redaka, a glase:
· Poniziti vas nikada neće osoba koja zna više od vas.
· Poniziti vas nikada neće osoba koja je sigurna u sebe i svoje znanje.
· Poniziti vas nikada neće osoba koju ne zastrašuje tuđi potencijal.
· Poniziti vas nikada neće osoba koja je gladna učenja i razvoja, a ne čuvanja uhljebske stolice.
· Poniziti vas nikada neće osoba koja rado dijeli svoja znanja.
· Ponižavanje nikada ne donosi neku vrijednost. Kako poniženoj strani tako ni akteru tog djela.
· Nitko vas ne može poniziti ako sami sebi to ne učinite.
Tog sam dana osjetila duboko u grudima da je percepcija mene i moje vrijednosti, moj unutarnji posao – a ne procjena prepuštena drugima. Kao pravoj štreberici, nije mi promaknulo zapisati i najvažniji zaključak s predavanja koje se tog dana odvijalo na temu ‘kvalitete mentorstva’.
U mojoj mentalnoj mapi zauvijek će stajati bilješka:
Mentorstvo je poput roditeljstva. Ponekad zapadne i one čija je tragična nedoraslost najbolnija za dijete. Takav je roditelj rijetko svjestan svog lošeg performansa.
JA (NI)SAM SVOJA PROŠLOST
U zadnje vrijeme opažam kako brojni pojedinci, a neki od njih djeluju javno, brišu dugi niz svojih objava ili tekstova koje su stvarali kroz godine. Pretpostavljam da se većina njih ne pronalazi više u njima. Neki ih se možda srame, a neki jednostavno žele okrenuti novu stranicu. Razumijem ih. Iskreno govoreći, kada sam razmišljala o reaktivaciji svog bloga, pomišljala sam učiniti isto to. Na trenutak, moje prve objave bile su mi smiješne. Konstrukcije rečenica nisu mi se svidjele, evidentno je da nisam imala pojma o dizajnu ili marketingu, a nisam bila ni osobito mudra. Htjela sam se „riješiti“ svih tih dokaza moje nekompetentnosti i ukloniti dio mene koji mi se učinio nedovoljno dobar. Continue reading “JA (NI)SAM SVOJA PROŠLOST”
NE ČUJEŠ SAMU SEBE? PRESTANI VIRITI U TUĐE (DIGITALNO) DVORIŠTE
Zahvaljujući poslu „od 9 do 5“, ali i dodatnim aktivnostima kojima se bavim, glava mi je često u digitalnim oblacima. Ukratko, dio mog posla odnosi se na društvene mreže na kojima vodim 4 profila šo znači da produciram i plasiram veliku količinu sadržaja. To isto tako znači i da sam bombardirana ogromnom količinom nepotrebnih informacija. Digitalni svijet, a osobito svijet društvenih mreža, za mnoge (pa i mene), pokazao se kao odličan izvor dodatnih prilika i prihoda, a mnogima je i glavni generator poslovnog razvoja. Nekima je pak uzrok osobnih nemira i depresivnih epizoda uzrokovanih neprestanim usporedbama koje se nerijetko javljaju kao popratna nuspojava njihovog korištenja. Continue reading “NE ČUJEŠ SAMU SEBE? PRESTANI VIRITI U TUĐE (DIGITALNO) DVORIŠTE”
KADA STE ZADNJI PUT NAPRAVILI NEŠTO PO PRVI PUT?
Ovu sam rečenicu pročitala prije nekoliko godina i do dana današnjeg čuvam je kao važan podsjetnik brižno u mislima. Dotakla me. Tako to biva kad se uljuljate u sve poznato, kada nema nepredviđenih i nevjerojatnih stvari koje vam se događaju, a na čiju ste pojavu sami utjecali. Dotakla me jer sam shvatila da su moji dani suviše rutinski, a sve dobro što se događa – stvar je koincidencije, a ne mojih nastojanja. I za taj pasivni scenarij sam sama odgovorna. Continue reading “KADA STE ZADNJI PUT NAPRAVILI NEŠTO PO PRVI PUT?”
AKO SI HRABRA, SJEDIT ĆEŠ U SVOJOJ ARENI (ČESTO) SAMA
„Ako u 10 minuta ne dobijem 100 lajkova na fotku, ja je brišem!“ – ovom me nonšalantnom izjavom, prije samo nekoliko godina, šokirala moja maloljetna rođakinja koja je (važno je naglasiti) bila već tada izuzetno britka i pametna djevojčica, a danas je uspješna mlada djevojka.
Oblio me hladan znoj pri samoj pomisli da bi i moja kćer jednog dana ovako mogla razmišljati. Ona nije bila iznimka koja je potvrđivala pravilo. Ona JE bila pravilo novih generacija koje su imale neke čudne fore koje su me plašile. Ti su klinci mjerili svoju vrijednost prema broju lajkova i reakcijama vršnjaka na društvenim mrežama.
Nedavna reaktivacija mog bloga značila je da se ponovo dajem na dlanu i za razliku od mnogih anonimaca, imenom i prezimenom stojim iza onoga što govorim, a često s vama dijelim vrlo osobna iskustva. To me nerijetko čini ranjivom, ali i snažnom – istovremeno. Osjetim to svaki put kada stisnem „objavi“, a pritom se često sjetim nje i njenog mučnog 10-minutnog iščekivanja koji se iščitavao na njenim nervoznim obrazima. I, htjela ne htjela, uočavam zamku u koju je upadala kao dijete, a u koju kao odrasla žena ponekad upadam i ja.
Iako razmišljanje maloljetne djevojčice možemo legitimno okarakterizirati kao infantilno i isto opravdati njenim mladim godinama, vjerujem da ono u nešto sofisticiranijem obliku, zapravo krasi i puno starije od nje. Klinkama od 12, 13 ili 14 godina broj lajkova isto je što i potvrda koju žene mojih godina očekuju kada u svijet puste nešto svoje. Blagoslov direktora, ovacije tima ili tapšanje po ramenu, nebitno je. Ako izostane potvrda kojoj se potajno nadamo, kao da automatski umanjujemo vrijednost onoga što radimo. Krenemo sumnjati u kvalitetu svojih postupaka i količinu truda koji smo u nešto uložile, zato što ga „netko drugi“ nije prepoznao, nagradio pljeskom ili jednim jeftinim „Bravo!“.
Nije li to zapravo isto kao kad moja rođakinja ponosno objavi fotografiju, a pokupi samo 50 lajkova pa posramljena zaključi da s njom očito nešto nije u redu i da (ona) naprosto nije dovoljno dobra?
Neću nabrajati razloge zbog kojih nas netko možda ne voli (ne lajka) jer bi to značilo da tražim opravdanja, a uistinu su nepotrebna. Savršeno je u redu biti nevoljen od drugih i ‘nelajkan’, sve dok vrijednost onoga što radimo odražava istinske nas. Što god radili, bez obzira na tuđe neodobravanje, ako je ono uistinu odraz našeg autentičnog ‘Ja’ – dobro je. Vrijedno je. Pronaći će svoj put kroz iluzorno vrijeme. Put do našeg čopora. I ne pomišljajte na modificiranje i uskraćivanje sebe radi porasta vrijednosti u tuđim očima – besmisleno je poput nošenja fasade na obrazima u svim vašim životnim pothvatima. Been there, done that!
Stoga, ovo ću vam reći s puno ljubavi – ako sramežljivo razmišljate o nekom hrabrom pothvatu, znači da ste spremni da isti izvršite. Klasična zamka u koju upadamo je kada pomišljamo da su drugi spremniji. Najčešće nisu, samo su hrabriji i luđi. Na putu svi postanemo pametniji. No, isto tako znajte da ćete u svojih hrabrim pothvatima najčešće biti sami. Čak i ako imate podršku kao ja (hvala divni moji ljudi), svejedno nećete biti lišene te usamljene pozicije na kojoj ćete se vrlo često boriti sami sa sobom. Bit ćete sami jer vas drugi mogu pratiti u vašoj viziji, ne i voditi. Vi ste ti koji vidite ono što drugi ne mogu. Vi ste ti koji se nalazite korak naprijed! I u tom ste raskoraku uvijek usamljeni.
Također, znajte da vas potapšati po ramenu ne mogu oni koji sami ne vjeruju u sebe. Učinit će to kad vas „drugi“ odobre. Tada će i njima vjera u vas biti (o)lakša(na). Mnoge i iritiraju pojedinci poput vas, točnije, uznemiruje ih vaša hrabrost i podsjeća na odsustvo njihove. I to je ljudski, a vama potpuno nerelevantno. Ne odgađajte ono što čuči u vama jer vaša sudbinska slagalica nije savršeno posložena.
Bojite se? Bojite se i dalje, tko vam brani? Bojim se i ja. Boji se velika većina onih koje smatrate „većima“. Oni su samo naučili kretati se unatoč strahu. U početku sramežljivo (kada ih najčešće ne doživljavate), a kasnije vrlo vično (kada ih napokon uočavate) i kada im okačite etiketu hrabrijeg, spremnijeg, vrjednijeg, boljeg. Istina, oni su je tada već zaslužili, ali sve što se dogodilo na putu do društvene krunidbe, vašem je uplašenom oku promaknulo – a od ključne je važnosti.
Na putu do uspjeha, sve osim samoće je iluzija. Nauči voljeti svoju usamljenu poziciju. Tiha je i mirna. I čut ćeš se dovoljno dobro. Dovoljno jasno da (sa)znaš hodaš li u smjeru vlastitih snova.
ŠTO SAM NAUČILA IZ SVOJIH NEUSPJEHA?
Neki dan D. i ja razgovarale smo o mogućnosti pokretanja njenog novog posla. D. inače radi u korporaciji na poziciji koja (pre)malo govori o njoj i njenim sposobnostima. Svjesno je odabrala financijski sigurniju budućnosti i ono što se tada objektivno moglo nazvati ‘logičan slijed događaja’, ali intuitivno je znala da će doći trenutak u kojem, ono što je nekoć bilo razumno postupanje, danas naprosto neće biti dovoljno. Kao velikoj kreativki i s vidljivim potencijalom za velike stvari, bilo je pitanje trenutka u kojem će Intuicija pokucati na njena sigurna vrata i pokušati je izbaciti iz neudobne uredske stolice koja ju je oduvijek žuljala.
Iako smo obje prošle tridesetu i po nekoj „zdravoj“ logici koja me krasila u 20-ima, ne bismo se toliko trebale bojati novih izazova – obje zaključujemo da se takve vrste neuspjeha bojimo više no ranije. Razmišljala sam što je s drugim ženama – boje li se kao i mi napraviti nešto za sebe? Nešto riskantno i odvažno? Glupo i ne nužno egzistencijalne naravi samo zato što strepe od neuspjeha koji bi mogao pokucati na vrata njihovoj hrabrosti? Uvrštavaju li u svoje kalkulacije faktor djece, kredita, nedostatka potpore ili možda svoje godine? Kako izgledaju njihove računice i bacaju li se na glavu unatoč neriješenim nepoznanicama u tišini željene budućnosti?
Čini mi se da čovjek nerijetko otkriva svoju istinsku hrabrost u situacijama u kojima spašava svoju živu glavu ili dobrobit ljudi koje voli. Tada, kao da ne mari za mogućnost neuspjeha jer je u iznimnim uvjetima stvar vrlo jednostavna – nema što izgubiti pa se zapravo njegova borba za goli život (koji je ponekad više stvar metafore no doslovnog značenja) pretvara u herojski čin u kojem otkriva svoje nove slojeve. Postaje heroj svog života, pomalo po koincidenciji.
S druge strane, kad vam život nije ugrožen, a ni neki njegov aspekt posebno narušen, ako dakle samo razmišljate o nekom hrabrom pothvatu, kao D. o novom poslu, najčešće postajete kukavica po defaultu. Nedostatak veće opasnosti koja bi vas gurnula u spasonosni ponor, stvara prostor za razmišljanje o svim onim negativnim i nepoželjnim stvarima koje bi se mogle dogoditi na putu do dna. I baš zbog njega, ne pomičete se s mjesta godinama.
Istina, pokretanje vlastitog posla nije spašavanje žive glave. D. nije ugrožena niti joj neki životni aspekt visi o koncu svog postojanja. Ona samo, poput tisuće žena, sluša neki čudni glasić iznutra i pokušava definirati što joj šapuće i kako da se s tim monologom nosi. Poteškoće joj pritom stvara popratno laprdanje koje se može svesti na onu dobro poznatu, izlizanu –
„ Ali što ako ne uspiješ?“.
Neuspjeh – ta prosta riječ.
Moram priznati da me o njemu kao normalnoj pojavi nije učio baš nitko, što mi se čini na momente suludim. Kao da je svima pomalo ispran mozak imperativom uspjeha pa ako se isti ne dogodi, njegov izostanak prešutno se gura ispod imaginarnog tepiha srama. No, iz svih svojih doživljenih neuspjeha, uspjeha i epizoda između njih, nešto sam ipak praktično i naučila.
1. PRVI KORAK NIJE NAJTEŽI
Kao netko tko je u životu često napravio prvi korak (a posljednji je bio upravo na blogu nakon 13 mjeseci neaktivnosti) i tko je do nedavno tvrdio da je prvi korak najteži, mogu zapravo opovrgnuti samu sebe i rado ću to ovom prilikom i učiniti. Prvi korak zapravo uopće nije najteži. Puno su teži svi ostali koji slijede jer oni objelodanjuju postojanje dosljednosti ili njezin izostanak. I baš ti koraci, koraci dosljednosti i ustrajnosti, imaju glavnu riječ kada je u pitanju ispisivanje happy enda u priči o uspjehu. Sada mi se čini da mantranje „prvi korak je najteži“ umjesto zastrašivanju, više nalikuje nekakvom tepanju jer ta rečenica kao da nas zavarava indirektno pričajući priču o prečici do uspjeha. Ako odradimo prvi korak, sve ostalo je lakše? Kakva opasna zabluda. Tek onda treba zasukati rukave.
No, ako postoji kategorizacija strahova na tom famoznom putu do uspjeha onda bih strah od prvog koraka opisala kao najveći. Ili točnije – kao najveću iluziju. Kad razbiješ nju, svi ostali strahovi nestaju ili se, u najmanju ruku, naočigled smanjuju.
Dakle, ako razmišljaš o nekom pothvatu ili životnoj promjeni koja ti ulijeva strah u kosti, znaj da je strah kurva koju prate velike oči. I znaj da će se rasplinuti na tisuće iluzornih nebitnosti, čim napraviš taj prvi korak. Stoga, napravi ga. Isto tako znaj, da je taj prvi korak pič*** dim. I da ćeš morati napraviti još sto tisuća idućih da dođeš do ostvarenja nekog svog sna. I to je u redu. Hodat ćeš i unatraške povremeno. I to je u redu. Bitno je da ipak, nakon rikverca, vratiš u prvu i nastaviš. S vremenom ćeš posezati za drugom, a vjeruj mi i trećom brzinom na mjenjaču svoje hrabrosti. Samo se kreći i ne brini.
2. NE, NE MORAŠ SE OSJEĆATI LOŠE ZBOG NEUSPJEHA
I vrapci na grani znaju da je naš najbolji učitelj – neuspjeh. No, svaki put kada s velikim (ne)uspjehom padnemo na nekom životnom ispitu, djelujemo kao amateri koji su prvi put čuli za tu teoriju. Nije poanta, dakle, svladati tu dobro znanu teoriju. Nju je naprosto nemoguće usvojiti dok se praktično ne osjeti. Poanta je naučiti ne osjećati se toliko loše kada se ona dogodi. Ne okrivljavati se, ne zamjerati si.
Ako vam je netko kroz život održao barem jedan monolog na ovu temu, smatrajte se privilegiranim. Većina nas neuspjeh je do rane mladosti doživljavala sramotno i pomalo tragično, a bunt svih tih nepovoljnih emocija uredno složila u ladice srama. Iste smo, dakako, zaključali, a ključić si objesili oko vrata. Ono što nismo znali jest da će taj, naizgled, maleni ključić težiti tonu i da se zbog njega nećemo kretati u pravcu onoga što istinski želimo. Kada napokon doživiš one „žarulja“ momente koji ti uistinu otvore oči i kroz koje uvidiš i osjetiš, da su neuspjesi stvarno normalna pojava, nije ti jasno kako bi ikako moglo biti drugačije. No ne možeš pobjeći spoznaji da si do tog dana, Dana D, razmišljao sasvim drugačije.
3. SAMOKRITIČNOST IMA DVA LICA – KLJUČNO JE POZNAVATI OBA
Ako sam išta naučila u svoja 3 desetljeća života, onda je to da me moja samokritičnost nije nigdje dovela. Stav strogoće i perfekcionizma koji sam si nametnula, u masu situaciju rezultirao je time da se osjećam loše, potišteno i besperspektivno. U takvim uvjetima, u takvom ozračenju čovjek ne može stvarati. Barem ne onako kako bi mogao. I to zato što naprosto nije sav svoj. No nekada samokritičnost može biti plodna. Zbog nje želimo biti bolji. Nju blagoslivljam i ona nam istinski treba. Kako ih danas razlikujem, a to nisam uspijevala ranije? Evo jednog slikovitog primjera.
Tekst koji sam čitala maločas, a koji sam još prošli mjesec završila i blagoslovila – sada sam proklela. Moram ga uskoro objaviti, a kritičarka u meni tvrdi da je jadan. Bezvezan. I da bi ga trebala mijenjati. Osjećam se uistinu loše radi toga. Stvarno sam se trudila. I uostalom, ne bih ga blagoslovila da nisam bila zadovoljna. Primjećujem da je samokritika lijepo upakirana nesigurnost i strah od onoga što se može dogoditi kad ga objavim. Iako sam ga napisala u počecima vlastite spisateljske reaktivacije, ne želim ga korigirati jer bi to značilo da ću ujedno poslati poruku samoj sebi da tekst nije dovoljno dobar, a ja nedovoljna.
Ovaj tekst, s druge strane, krenula sam pisati prije nekih dva sata. Nakratko ga ostavila i otišla doručkovati. Kritičarka u meni je shvatila da može biti bolji i da neke stvari mogu jasnije reći. Pratio me dobar osjećaj. Pomislila sam: „Ovo je dobar smjer, ali može biti i bolji.“ Znam da to mogu iznijeti bolje i da vam to, uostalom, i dugujem – dati više od sebe.
Dakle u oba slučaja sam bila kritična prema sebi, ali prateći svoj inner talk i osjećaj koji je moj unutarnji monolog kreirao, shvatila sam da je samo druga kritika, uistinu konstruktivna i kao takva poželjna. Ako je moj unutarnji monolog, popraćen prijezirom zbog kojeg se osjećam jadno – kakve koristi od njega imam, što ću „takva“ stvoriti i kome će to, pobogu, koristiti?
4. NE ZABORAVI NA LJUBAV. U NEUSPJEHU JOŠ I VIŠE. VOLI SE TADA NAJJAČE I NAJVIŠE
Činjenica je da te ljudi manje „vole“ kad si „neuspješan“, a obasipaju lovorikama kada si vidljivo uspješan. Ali činjenica je da ta ljubav ili simpatija uvjetovana njihovim osjećajima koji u njima pobuđuje tvoj put. To tapšanje po ramenima, iako može biti ugodno, a nekad i jako ugodno, nema puno veze s tvojim koracima. Nauči se tapšati sam. Čak i kad drugi misle da za to nema objektivnih razloga.
Ako ti se pak čini da to dvoje (ljubav i neuspjeh) ne bi trebalo stajati u istoj rečenici, onda vjerojatno imaš još puno posla u svom osobnom dvorištu. Primi se motike i riješi se korova. Cvijeće (u tebi) želi izrasti.*
Limitirana svojim dosadašnjim iskustvima, analitiku neuspjeha završit ću ovdje i to konstatacijom da na ovom svijetu uistinu fali samo više hrabrosti – svima nama. Fali nam i sreće, dakako, nećemo se lagati. Ali i sreća prati hrabre. Želim nam, stoga, više hrabrosti da budemo svoji, da prigrlimo ono što nam život dodijeli. Da se hrabro pogledamo u oči i kada mislimo da u odrazu svojih zjenica nemamo što vidjeti. Da se hrabro zagrlimo, kada nas nema tko dotaknuti. Da se odvažno otpravimo na put, na kojem ćemo se ponovo pronaći. Baš takvi, nekome ludi, nedovoljni i neuspješni, sebi ćemo biti najbolji.
*vrtlarenje je zabavno
MORAMO LI SE ZAUVIJEK SRAMITI SEBE I KAKVI SMO NEKADA BILI?
Uobičajen radni dan. Jutarnja kavica, jaja iz Pan-Peka, hrpa mailova i kreiranje današnje ‘to-do’ liste. Gledam kroz kišom natopljen prozor i mantram si u bradu: „Ponedjeljak, proći će“. Primjećujem kako sam u svojih 32 godine imala zaista gadnih ponedjeljaka – ovo nije bio jedan od njih. Ispijajući jutarnju kavu u društvu kolegice koja mi je postala prijateljica, razmišljam kako se ono – o čemu sam u nezavidnim radnim danima razmišljala kao o željenoj poslovnoj budućnosti – transformiralo u sadašnjost. A ona je, sudeći po jajima ‘na oko’ koje smo obje zadovoljno jele nasred ureda, bila sasvim prihvatljiva. Stvari su se promijenila na bolje, a promijenila sam se i ja.
R. i ja često razgovaramo o situacijama i ljudima koje susrećemo kroz posao i privatno, a koji nas u neku ruku iznenade. Njezin poznanik iz mlađih dana danas je tzv. ‘influencer’, no s obzirom na to da sam ja prilično oprezna s modernom terminologijom, utvrdit ću da se, iz moje perspektive, radi o mlađoj osobi koja pretendira postati javna ličnost, kao uostalom i masa drugih ‘influencera’. Na prvu čovjek zaista djeluje autentično, govori smisleno o nekim važnim pitanjima i u svim tim digitalnim monolozima djeluje vrlo iskreno. Ili se barem meni tako čini. No, ona ga pamti iz njegove grešne ere u kojoj je bio patološki lažljivac, nepoštena i nemoralna osoba, a razna svjedočenja njegovih statističkih žrtava, unutar zatvorenih facebook grupa, govore o njegovim kleptomanskim i prevarantskim sklonostima.
Kako radim u marketingu, a dio mog posla odnosi se na organizaciju evenata i susretanje brojnih poznatih i manje poznatih ličnosti, kao i suradnje s ‘influencerima’, imala sam priliku nakratko upoznati dotičnog. Istina Bog, čovjek možda nije ‘my cup of tea’, ali ne bih nikada pomislila da se u sjeni njegove pojave krije prošlost o kojoj sam maločas slušala.
Pitala sam R. pomalo naivno, ali otvorenog uma (i srca) – Što ako se čovjek promijenio?
Zakolutala je očima. Uzevši u obzir da ga ona pamti iz njegovih loših dana, njezina reakcija bila mi je potpuno razumljiva. No, svejedno me progonila. Ako je zaista istina sve što kaže, a R. je nesklona uveličavanju bilo kakvih situacija ili kreiranju drama tamo gdje ih nema, ne postoji li ipak mogućnost da se dotični drastično promijenio? Toliko, da osim vlastitog DNK-a ne posjeduje puno sličnosti s mlađom, polukriminalnom verzijom samoga sebe?
Zvučim kao teška naivčina, znam. Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikadan – reći ćete. Možda, no iskreno govoreći, njezin kategorički stav koji odbija bilo kakvu pomisao da taj čovjek više nije utjelovljenje patologije sumnjivog ponašanja i nemorala, dodirnuo me i na osobnoj razini. Postoje debele šanse da je R. u pravu i da se on zaista nije promijenio, da je naprosto samo moderniziranija i estetski prihvatljivija verzija svoje degradirajuće prošlosti. No, što ako je desetljeće između njegove loše ere i njene živuće predrasude napravilo neke promjene u/na njemu? Možda ga je život dotaknuo, a možda se i sam zainatio promijeniti. Dovraga ne dešavaju li se takve stvari?
Njezino čvrsto držanje za percepciju njega ‘od prije 10 godina’ njoj je bila posve prirodna stvar, no mene je djelomično zaboljela. Zar se zaista zauvijek moramo sramiti sebe iz nekih mlađih dana? Zar nas zaista ljudi zauvijek stave u ladicu iz koje, barem za njih, ne možemo nikada pobjeći, ma koliko se trudili?
Prisjetila sam se same sebe prije 10, 15 godina i iskreno govoreći – nisam bila sigurna bi li me R. odobravala. Samu sebe svakako tada nisam. Iako nisam bila kleptomanka, nemoralna ili zločesta osoba, u životu sam sigurno izgovorila i napravila stvari kojih bi se danas posramila. Naime, sjećam se dobro tog popodneva kada je moja sestra kući dovela svoju novu prijateljicu koju je upoznala na nekom Algebrinom tečaju. Ranije toga dana, sestra i ja grozno smo se posvađale, stoga sam, nakon ulaska u kuću, „pozdravila“ njezinu prijateljicu s dozom namjerne drskosti – koja je zapravo bila nezrela osvetnička gesta upućena sestri. Nisam mogla neprimjetiti pomalo zatečeni izraz lica nedužne djevojke, kolateralne žrtve moje nepristojnosti, kao i nelagodu koja je preplavila njen intiman prostor. Sjećam se njenog srnećeg pogleda i moje plamteće grižnje savjesti koja je buknula nano sekundu nakon što sam izgovorila riječi prekomjernom dozom nepristojnosti koja će me progoniti desetljeće poslije. Volim misliti da se nedužna djevojka toga ne sjeća. Često se nadam da nije bila plahe i osjetljive prirode, poput mene. Da je nisam previše povrijedila. Gradim teoretske kule od karata, jer ne raspolažem činjenicama. Naime, sestra i ona nisu zadržale neki poseban odnos, a paradoksalno – ja sam na životu šutke održala svoj. Čemu god se potiho nadala, činjenica je da se današnja Iva srami svoje zastarjele verzije koja je svjesno povrijedila osobu čineći da se u njenom prisustvu osjeća nelagodno ili nepoželjno. U mojih 32 godine, bilo je tu dakako i ozbiljnijih situacija od ove. No, ako vas nešto proganja deset godina nakon, dimenzije vašeg grijeha ne igraju neku objektivnu ulogu u vašem predvorju grizodušja. Ako to još niste shvatili, promašili ste ‘ceo fudbal’.
Nakon dugo godina zamjeranja samoj sebi odlučila sam se, teškom mukom, samoinicijativno rasteretiti tih utega krivnje i mržnje. Više nisam ta osoba. Nisam nikada ni bila – nije to bio ‘modus operandi’ kojim sam kročila kroz svijet. Moji povremeni ispadi obično su bili motivirani situacijama u kojima sam se osjećala loše, a s kojima se nisam znala nositi. Nisam razumjela svoje fasade, emocije, a još manje reakcije pa ih u skladu s time nisam znala ni kontrolirati. Oni koji su me istinski poznavali, znali su to. Ono što nisu znali, a bome nisam ni ja, jest to da će mi trebati gotovo desetljeće rada na sebi da se boljem razumijem, da postanem prijatelj prvenstveno samoj sebi, a onda i drugima. Zbog svoje ‘tamne’ prošlosti, volim misliti da je pozadina većine drskih ljudi – slična mojoj. Da je materija naše duše kvalitetnija od naših slabašnih performansi.
No, pitam se razmišlja li djevojka srnećeg pogleda o meni kao R. o svom influenceru? Kao o bahatoj, zločestoj osobi koja je u stanju povrijediti drugoga? Imala bi potpuno pravo na to. Iako situacije nisu identične jer mene H. nije poznavala kao sto je R. poznavala influencera –održivost ove teorije svejedno me progonila. Pitala sam se je li moja pojava u njenim očima svedena na jednu bahatu reakciju koja bi mudrom promatraču otkrila puno više o mojim tektonskim rupama na području ispod brade, no o mojim „neprijateljskim“ osjećajima prema H.?
Bojim se da je zapravo nerazumno očekivati da su ljudi spremni na ‘upgrejdanu’ verziju nas samih kada jedino što imaju od nas je gorak okus u ustima i neko bolno sjećanje koje nas veže iz nekih minulih dana. Nije li to ljudski? Ta i ja još uvijek razmišljam na određeni način o osobama koje su me povrijedile. Tu i tamo se dogodi moment kada razmotrim mogućnost da se netko od njih promijenio – ali u većini slučajeva to činim pomalo egoistično. Pružam im taj luksuz jer njime dodatno potvrđujem stvarnost svoje promjene.
Ne možemo utjecati na formirano mišljenje ljudi s kojima smo se nekad susreli. A, nažalost, ne možemo promijeniti ni prošlost. Ne možemo vratiti teške riječi koje smo izgovorili, postupke koje smo napravili. Gibo je to maestralno rekao kroz jedan od meni najdražih stihova ikada – „ka i perje bačeno u vitar, to nemoš’ pokupit“. Ponekad sve odleti u vjetar, a češće direktno u nečije srce zbog čega naša živuća pojava više ne nailazi na toplu dobrodošlicu i otvorena vrata. Naša starija verzija nije je zaslužila, a naša novija nije se još susrela s vlasnikom slomljenog srca ili povrijeđenog ponosa. Teško je prihvatiti ovu spoznaju čak i kad je sasvim legitimna.
Iako smatram da sam si oprostila tu i druge nepotrebne situacije u svom životu, još uvijek me zaboli kada se prisjetim određenih scena u kojima sam mogla biti bolja osoba – a nisam takvu privilegiju iskoristila. No, svojevremeno me oslobodila rečenica moje drage N. :“ Da si znala bolje, učinila bi bolje!“. Ta je misao postala moja utjeha. Nisam njome otkrila toplu vodu, ali nisam ni dozvolila da je prekrije prašina. Radila sam na prvom dijelu te ideje koja je s godinama postala moja osobna činjenica i fokusirala se na to da u životu činim, radim i budem bolja. Prema sebi i drugima. Nekad mi to uopće ne polazi za rukom, a nekad sam iskreno ponosna na sebe.
Život ispisuje zanimljive priče, a u nekim poglavljima naš autorski potpis toliko je važan, tako vidljiv. Planiram ga koristiti još i više. Planiram ostaviti trag na koricama svog života i znati da sam pokušavala ispisivati kvalitetnije stranice svoje budućnosti. Da sam ustrajno i nepokolebljivo pokušavala – znati bolje.
PRAVI PRIJATELJI SAVJETUJU U KRIZNIM SITUACIJAMA ILI ŠUTE?
Ako ste ikada čitali jednu od mojih prvih kolumni na temu odustajanja, onda ste imali priliku saznati da sam nakon dugih 5 godina studiranja odustala od Pravnog fakulteta. Iako je prošlo 8 godina od te odluke, duboko vjerujem da mi je upravo ona promijenila život. Vanjskom promatraču, lišenom šire perspektive, to može izgledati kao da sam napustila studij na kojem sam bila dugih 5 godina. No protagonistu doživljene noćne more – meni – sasvim je jasno da sam napustila situaciju u kojoj je moja depresija počela uzimati maha i da sam baš tog (spomen)dana, spasila život djevojčici u meni koja je sve tiše i tužnije disala.
Danas sam doživjela svojevrsni ‘Deja vu’ trenutak. Kolegica mi je ispričala priču o jednoj mladoj studentici Prava koja se nalazi u sličnoj poziciji kao ja nekada. Stišće je vrijeme, pritisak roditelja i vlastita očekivanja. Umorna je i depresivna. Kao da besciljno luta nevidljivim bespućima izgubljenog sna, a današnji pad usmenog ispita, nakon nekoliko krvavih mjeseci učenja, nije urodio plodom. Iako je ne poznajem, osjetila sam duboku empatiju prema njenoj priči koja mi je suviše poznata kao i svi simptomi bolesti od koje boluje, a koju nitko ne priznaje. Pa ni ona sama. Osjećaj koji približno opisuje težinu svijeta koja se svalila na njena ramena mogla bih slikovito poistovjetiti s betonskim utegom oko nožnog zgloba, zbog kojeg se ne možete pomaknuti ni milimetra.
Kada sam upitala kolegicu razmišlja li spomenuta djevojka o napuštanju fakulteta, rekla mi je da je roditelji pritišću da ga ipak završi. Osobno nisam doživjela takav pritisak, ali dobronamjerni savjeti u toj situaciji nisu nimalo pridonijeli slaganju mog životnog mozaika. Komentari obitelji poput „Ti si rođena za pravnicu“ ili „Ti ćes biti fantastična pravnica, samo zapni“ ili „Odlično ćeš zarađivati“ savršeno su dobro remetili moj pokušaj pronalaska vlastitih misli. Kada ste u poziciji u kojoj je svrha vašeg postojanja ujedno i vaša velika enigma, tuđi dojam o vama, koji vam usput rečeno laska, doprinijet će krivoj predodžbi i navesti vas na krive zaključke. Pomislit ćete da ste možda ipak stvoreni za logičan slijed budućnosti kojeg svi, osim vas, vide kao perspektivan. Lakrdija takvih razmjera može vam se dogoditi jedino ako ne znate što želite, dakako. Ja sam bila jedna od njih.
Razmišljajući o kronologiji mojih malih i velikih životnih momenata, na trenutak sam pomislila – Što bi se dogodilo da nitko od mojih bližnjih (zvat ću ih sugovornici) nije lobirao za ostanak na fakultetu? Bih li proces svoje patnje znatno skratila? Bi li me taj put odveo u nekom drugom smjeru? Možda danas ne bih sjedila na ovom mjestu? Možda bih danas bila netko drugi?
Iako su moji sugovornici imali veliku moć utjecaja na donošenje mojih odluka, ne mogu prebacivati odgovornost na njih jer sam im tu istu moć, naposljetku, sama ustupila. No koliko nas je u svom životu proživjelo krizne dane emotivne labavosti, nesigurnosti i u nedostatku vlastite odvažnosti, prigrlilo tuđu? Uloga sugovornika u važnim životnim momentima mnogima od nas je, nesumnjivo, bila (i ostala) vrlo važna. Savjete sugovornika praktično bih nazvala intervencijama koje opravdavamo dobrim namjerama, ali temeljimo na vlastitom iskustvu. Kao netko tko je bio „oštećen“ tim istim intervencijama, ali i nadobudno obnašao svoju ulogu sugovornika u brojnim prilikama (Bože pomozi!), teška srca potvrđujem onu – Put do pakla, popločen je dobrim namjerama.
Stoga, ako se nalazite s druge strane i pripala vam je ulogu sugovornika – razmislite o vašoj intervenciji u živote drugih osoba, ali i kvaliteti vaše samonametnute savjetodavne uloge. Promatrate li situaciju iz svojih cipela, obilježeni svojim iskustvima? Savjetujete li iz straha? Znate li pouzdano što je ta osoba sve prošla, kako diše, u što vjeruje i čemu se nada? Jeste li sigurni da će vaš savjet biti ono što ta osoba treba? Ovo je samo mali dio nepoznanica koje stoje u životnoj jednadžbi neke osobe, a koju ne biste Vi trebali rješavati.
Primjerice, ja sam od malih nogu htjela pisati, ali u najboljim namjerama, mnogi su mi govorili da se „od toga ne živi“ i „da tu nema budućnosti“. Vrlo brzo sam svoju prvu autorsku knjigu pospremila u ladicu nedosanjanog sna i s vremenom počela živjeti na „prihvatljiviji način“, oglušujući se na melodiju vlastite intuicije i usvajajući društveno prihvatljive obrasce ponašanja kao da mi život o tome ovisi. Danas, 20 godina nakon, završila sam dva fakulteta (nijedan nema veze s novinarstvom) i radim u marketingu jedne korporacije. Napunila sam 32 godine, prilično sam uspješna, ali ja i dalje želim pisati. Život mi, dakle, jest ovisio o usvajanju prihvatljivog ponašanja, ali sam naprosto sve krivo shvatila – moj jedini zadatak bio je ne usvojiti ono što nije bio autentični odraz mene.
Dakle, što želim reći?
Kada studiramo nešto što ne želimo, što nas ne ispunjava, naše nam tijelo to pokazuje kroz napadaje anksioznosti, depresiju ili puno banalnije – kroz epizode bezvoljnosti i kroničan nedostatak motivacije koju će, budite sigurni, drugi okarakterizirati kao puku lijenost. Ne brinite. Ta situacija može se preslikati na bilo koju drugu jer gdje god bili i što god radili, ako niste sretni, vaše će tijelo reagirati identično. Naprosto, stvari nisu toliko komplicirane – ako se nalazite tamo gdje vam nije mjesto, vaša će intuicija šaptati, a tijelo će vas sabotirati, kao i psiha. Ako ste dovoljno sretni da samo sjedite nasuprot vlasnika takve sudbine, možda je dobar trenutak da razmislite o modificiranju dosadašnje uloge interventnog sugovornika i ponudite mu kvalitetno rame za slušanje. Postavljajte mu pitanja čija svrha nije demonstracija vaše podobnosti i mudrosti, nego navođenje na pronalazak vlastite.
Ja bih, recimo, iskreno voljela da me netko te 2007. godine kada sam sramežljivo razmišljala o skandaloznoj ideji napuštanja Pravnog fakulteta, pitao: „ Što te veseli? Možeš li se sjetiti što si voljela raditi kao mala? Kada ti vrijeme najbrže prolazi? Što bi radila da ne moraš baš raditi ništa? U čemu si dobra? Kad zatvoriš oči i maštaš, gdje se vidiš? “.
To su za neke trivijalna pitanja, a za mene bi tada bila od životne važnosti. Kako bilo, na takva i niz drugih pitanja, odgovore svatko od nas mora pronaći u sebi. Mi kao sugovornici ne bi smjeli nuditi SVOJE odgovore i prezentirati ih kao „zdravo razumske“. Vjerujem da je naša uloga podsjećati na važnost postavljanja pitanja čiji odgovori definiraju smjer nečije budućnosti. Iako će ta pitanja nekome biti banalna, nekome će se zbog njih upaliti mentalna lampica koja će, uz malo sreće, objelodaniti potisnuti dječji san i izvući ga iz ladice zaborava.
Moja dobra prijateljica K. često mi otvori „prozor“ u našim dugim razgovorima, samo iznoseći svoju perspektivu. Nudi drugačiji pogled na meni zamršenu situaciju. Ne lobira, ne misli da je pametnija – jednostavno zajedno sa mnom razmišlja. Ne pokušava me uvjeriti u svoja stajališta, pokušava me razumjeti postavljajući mi legitimna pitanja, nesvjesno mi otvarajući prozor u svijet novih perspektiva o kojima do tog trenutka nisam razmišljala. Moram priznati da mi osobno taj pristup daleko više odgovara od nasilnog propagiranja što bih trebala učiniti sa svojim životom. Prisiljava me na kvalitetniju obradu informacija i dublje, iskrenije razmišljanje, ali istovremenu odluku i dalje ostavlja u mom mentalnom dvorištu – da se „prži“ ispod sunca.
Ako osoba preko puta nas nije svjesna da je odgovornost donošenja odluke samo na njoj i da rješenje problema ne bi trebala tražiti u drugima – to ne znači da bismo mi to trebali učiniti umjesto nje. Najmanje zato što nas tugaljivim pogledom očajnički moli za feedback koji će kasnije iskoristiti kako bi donijela odluku u svom životu koja ima malo veze s njom, a puno s nama i našom kronologijom i kvalitetom malih i velikih životnih trenutaka. Moramo, naprosto, biti mudriji i prepoznati kada je vrijeme da pokupimo cipele s ulaznih vrata i napustimo tuđe sveto tlo bez ostavljanja naših (pre)osobnih tragova.
Možda osoba preko puta nas neće cijeniti ovakav pristup jer je navikla da joj život kroje drugi. Tada će umjesto vaših savjeta, kavom platiti tuđe i iskoristiti ih kao materijal u „kvalitetnoj“ izgradnji budućih životnih peripetija. No, Vi se pak kući možete mirno vratiti znajući da ste iskreno saslušali, otvorili „prozor“ i na vrijeme otišli. Ostavljajući mogućnost, pravo i privilegiju donošenja vlastite odluke – toj osobi. Oni pravi (prijatelji) bit će vam na tome dugoročno zahvalni.
NEKA TE TUĐI OSMIJEH NE ZAVARAVA – I “SRETNICI” SU JEDNAKO NESRETNI
Početak ove godine donio mi je niz nesretnih okolnosti. Korona i potres bile su samo neke od njih. Sudbina mi je dodijelila špil karata među kojima su se našle i one koje moju ukupnu situaciju čine još neizvjesnijom, tužnijom – a mene zabrinutijom. Nakon što su razni papiri, rečenice, potresi i situacije pronašle svoj put u prvom kvartalu 2020., na meni je bilo samo jedno – pronaći udobnije sjedalo na letu neizvjesnosti i pokušati prihvatiti dodijeljene mi karte, potajno se nadajući što skorijem slijetanju u zračnu luku sigurnosti. Continue reading “NEKA TE TUĐI OSMIJEH NE ZAVARAVA – I “SRETNICI” SU JEDNAKO NESRETNI”