No comments

MOJA MALENA DJEVOJČICE

Volim ovu malu djevojčicu. Njezin osmjeh podsjeća me da je život lijep. Da je sreća nadohvat ruke. Da za sreću ne trebam mnogo. Smiješne papučice s rupicama na vrhu i ljubav s druge strane objektiva.

Gledam sreću na njenom licu, obraze s rupicama stisnutim u dvije sitne točkice koje osmijeh rado odnosi na suprotne strane ljubavi. Njezin nestašluk, dječjom maštom, upakiran u iskrenost i mali bijeli zubići koji prkose životu i ljudima.

Volim ovu djevojčicu i njezinu nevinost. Njezine snove i ljubav koju daje nesebično, ne birajući, ne vrednujući, ne kalkulirajući. Volim ovu djevojčicu jer me svojim neznanjem o zakonima, brojevima i pravilima, ponovo uči životu. Ljubavi. Sreći.

Priznajem…. Zaboravila sam te malena djevojčice.

Zaboravila sam kako se smiješ i koliko si luckasta, slobodna, živa i nepredvidljiva. Nestašna, vragolasta, ali puna ljubavi. Zaboravila sam koliko si hrabra, odvažna i ne mariš.Ne mariš za poglede, ne mariš za kritike, ne mariš za ograničenja. Toliko sanjaš da ti je stvarnost dosadna, ljudi čudni i daleki.

Susret s tobom skinuo je sve moje snove s respiratora, znaš? Tvoj osmijeh nije mi dao disati, nije mi dopustio da zaboravim sve razloge zbog kojih si ga tako često razvlačila. Jedan pogled na tebe rastavio me na komadiće. Sve moje brane i zidove, kule i obmane. No tvoj osmijeh i uspomena na tebe, malena djevojčice, sastavili su sve krhotine.

Vjerno čuvam tvoju sliku. U svom srcu. U njemu imaš mali pijedestal na koji sam postavila tvoje dječje snove koji su puno ljepši od mojih, znaš? Sada sam malo veća djevojčica. Trudim se smijati kao ti, voljeti kao ti, sanjati kao ti. Možda ćeš me jednom prepoznati.

Podijeli!

Share: Facebook Google+ Twitter LinkedIn Pinterest

No Comments

Your email address will not be published. Required fields are marked *