Što bih ja bez svojih divnih žena koje me brižno kupe dlanovima kad sam sa životom rastavljena?
Continue reading “ŠTO BIH JA BEZ SVOJIH DIVNIH ŽENA?”
ŠTO BIH JA BEZ SVOJIH DIVNIH ŽENA?
ŽENA MOŽE (BITI) SVE, A I NE MORA
Žena može izgubiti i sagraditi s(v)e iz temelja. Može te mrziti i voljeti kao da te prvi put vidjela. Može te voljeti do boli i preboljeti kao da si obična prehlada. Može se suočiti s najvećima, a i dalje izaći iz prostorije kao pobjednica. Može plakati i suzama te zbuniti, a biti veće „muško“ od nakaradom ocrtanih bicepsa. Continue reading “ŽENA MOŽE (BITI) SVE, A I NE MORA”
ŠTO ĆE TI BIT’ OD MALO KIŠE?
Što će ti bit’ od malo kiše?
Neka te opere.
Nek u tebi sve diše.
Što će biti ako lice ti umije istina?
Da manji smo od neba, nikad od drugog čovjeka.
Što će ti biti od malo kiše?
Pusti da s obraza ti potekne kapljica više.
Da osjetiš da od njih milijun si protkan,
da sve u tebi sjaji kad od svijeta si opran.
Što će ti biti od malo kiše?
Nek sve tuđe s tebe obriše.
Ne budi na zemlji živ, a kratkovidan
ta najveće što imaš zove se ‘novi dan’.
Što će ti biti od malo kiše?
Nećeš se smočiti, brini potiše.
Sve od čega živiš, procvjetat će.
Sve što u tebi vrijedi, pre(o)živjet će.
Što će ti biti od malo kiše?
Neka te opere,
Nek u tebi sve ( pro)diše.
‘SAMO MAJKA’ SUDBINA
Imala sam, kažu mnogi, tu nesreću
da me od malih nogu odgaja ‘samo’ majka.
Ali zbog te ‘samo majka’ sudbine što ugurala se u moje postojanje,
kroz svijet sam kročila ne mrzeći nikoga.
Plovila sam niz rijeke života često zatvarajući oči
pred prizorima života, ali nikad ljudima.
Moja nježna nesreća, bila je naposljetku velika sreća.
Da me odgajaju njene oči i pogled na svijet,
lišen netrpeljivosti i iluzije ‘crno bijeloga’.
Da me obuzima poštovanje kad susretnem različito(g)
i ljubav kad se u njoj prepoznamo.
Da me noću grubo budi hrabrost kada strah pomisli
da me nema u vlastitim njedrima.
Da odvažno stanem uz onog tko svoje ‘samo’ više nema.
Imala sam tu nesreću, kažu, da me odgaja ‘samo’ majka.
Ali u to ‘samo’ ulila se cijela moja sudbina.
Moj pogled na svijet prožet slobodom i
lice umiveno šarenim bojama koje ne vidiš
tamo gdje čovjek se dijeli napola.
A sve u tebi dijeli se napola kad mrziš,
Kad drugima, misleći da si od njih veći, sudiš.
Pa hodaš kroz svijet upola manji od sebe samoga,
niz rijeke života ploviš s vječnim mrakom u grudima.
Imala sam tu (ne)sreću, kažu, da me odgaja ‘samo’ majka.
Ali sve moje stalo je u ta četiri slova, nikad napola.
S NEPRIJATELJEM ZA STOLOM
Nedavno mi se javila jedna čitateljica koja je, kako kaže, inspirirana mojim riječima, krenula u potragu za dijelovima sebe koje je negdje izgubila. Preplavila me duboka poniznost i sreća jer biti sposoban na nekoga utjecati i nekome dati zamah da poleti, teško je uopće riječima opisati.Gledam sliku na koju mi je ukazala kako bih vidjela njezinu promjenu nakon samo 4 mjeseca i zaista… Ta je žena danas drugačija. Kao da je procvjetala. Continue reading “S NEPRIJATELJEM ZA STOLOM”
NAKON ZIME, U LJUDIMA SE BUDI PROLJEĆE
Neki gradovi zimi skrivaju svoju čaroliju. Pod okriljem snijega, ušuškaju svu svoju gracioznost u bijele poplune i pometu utabani put do vlastite čarolije. U takvim varljivim, tmurnim danima, njihova se ljepota nazire u rijetkim trenucima sramežljivog provirivanja nakratko probuđenog sunca. Continue reading “NAKON ZIME, U LJUDIMA SE BUDI PROLJEĆE”
ŽIVOT NAM DAJE I KADA UZIMA
Jedna je sekunda dovoljna da nas savršen život koji živimo, a koji ne cijenimo, degradira u drugi razred ovozemaljskog putovanja. I u tom odjeljku se jednako diše, ali tu, znate, nema šampanjca, a ni udobnih sjedala. Continue reading “ŽIVOT NAM DAJE I KADA UZIMA”
NITKO KAO ONA.
Majko jedina, reći „hvala ti“ malo je.
Bila si čamac u mojim olujama, spasonosna vesla u teškim danima. Bila si. I još si. Još uvijek si moj pojas za spašavanje od ovoga svijeta nemira. Još uvijek si sjena koja me vjerno prati, iako više nisam djevojčica. Continue reading “NITKO KAO ONA.”
NEMAŠ VIŠE VREMENA ZA IZLIKE
Ona leži u bolnici. Eno je tamo, na trećem katu, leži na postelji srušenih snova, pogledom uprtim u prozor na čijim stijenkama kiša i jutros neumoljivo ispisuje sudbinu. Nije joj ni 28, a njeno mlado tijelo boluje od bolesti na čiji spomen svjetovi se ruše. Continue reading “NEMAŠ VIŠE VREMENA ZA IZLIKE”
MOJA MALENA DJEVOJČICE
Volim ovu malu djevojčicu. Njezin osmjeh podsjeća me da je život lijep. Da je sreća nadohvat ruke. Da za sreću ne trebam mnogo. Smiješne papučice s rupicama na vrhu i ljubav s druge strane objektiva. Continue reading “MOJA MALENA DJEVOJČICE”
