2 Comments

BUDI RUŽA U SVOM VRTU

Tog popodneva sjedila sam s mamom u njezinom vrtu punom cvijeća. Pile smo kavu, ljuljale se na staroj ljuljački i razgovarale. Mama se posebno trudi oko svojih ruža u vrtu, a redovito vodi bitku s insektima i neuglednom travom koja raste kao luda. Ugledavši izniklu travu pored njezinih divnih ruža, simpatično iziritirana, ustala se i komentirala vrlo gorljivo:

“Izluđuje me ova trava! Raste kao luda! Ne mogu je iščupati koliko niče. Zašto ruže ne rastu kao lude?! Njih moraš maziti i paziti da bi rasle!“

Vrijeme se na trenutak zaustavilo. Mamina, naizgled banalna, izjava pogodila me svojom metaforom ravno u srce. Pa zato ruže i jesu ruže!Mi smo taj vrt. Ta trava. Te ruže. Naš život je vrt koji može biti rajski, a može biti i šikara. O nama ovisi kako ćemo ga urediti. O nama ovisi u što ćemo izrasti.Da li njegujemo svoj duh iz dana u dan, kao moja mama ruže? Da li njegujemo svoje misli, dušu? Da li ulažemo u sebe? Ili rastemo stihijski? Sumanuto. Bez vlastitog aktivnog prisustva. Bez ulaganja. Poput trave. Čekamo li da se nebo smiluje i pošalje kišu da bismo napredovali? Izrastamo li u travu koju netko, poput moje mame, želi iščupati jer nema neku posebnu funkciju u njenom rajskom vrtu?

Zaista, puno je potrebno da mamin vrt donosi ukusne plodove i poprima ove sanjive boje koje ju toliko vesele. Puno je ljubavi, ali i novostečenog znanja potrebno da njezin vrt postane njene mala oaza velike sreće. No, već prve zrake sunce otkrivaju smisao svog njezinog truda. Svako proljeće taj isti vrt nagradi svoju marljivu vrtlaricu čudesnim bojama, neopisivom ljepotom, životom. Njezin osmijeh, sreća i mir koji tada osjeća, okužena svojim ružama, nije na zemaljskom popisu stavki koje je moguće fakturirati.I takav je život. Bez suviše filozofiranja, bez štetnih „ali“.

Takav je život. Vrt pun mogućnosti. Polje puno opcija. Zemlja puna života ili puna korova. Mi biramo. Možemo biti i jedno i drugo. Mi smo vrtlari u našem vrtu. Nitko drugi, MI. Pritom, nitko od nas nije pošteđen korova. No, ne odvažujemo se svi biti vrtlari. Odgovorni, pažljivi i brižni vrtlari svojih misli. Neki od nas su samoprozvani vrtlari susjedovog vrta. Rado analiziraju kvalitetu tuđe zemlje, ocjenjuju ljepotu tuđeg cvijeća. Umjesto gledanja u tuđe dvorište i komentiranja tuđe zemlje, mogli bismo se prihvatiti posla tu, na pedalj od našeg ega. A njega treba plijeviti, znanje treba zalijevati, naše navike treba obrezivati. Treba ulagati u nas, u naš vrt. Iz dana u dan. To je doživotan posao. Čim malo posustanete, evo korova.

Da, nimalo jednostavan posao, ali satisfakcija ulaska u taj proljetni raj opravdava svaku sušu koju ste morali preživjeti. U takvom vrtu proljeće se budi češće nego što kalendar da naslutiti.

Dugo mi je trebalo dok i sama nisam potpisala kapitulaciju pred ovim„neprijateljem“. Taj neprijatelj odaziva se na ime „Istina“ pred kojom dižem zidove i napinjem pušku kada mi ne odgovara bliski susret s njom. Trebalo je vremena prihvatiti da se meci odbijaju i vraćaju natrag. Jer gospođica Istina je pomalo neumoljiva, prilično neprobojna, a istovremeno prozirna kada ne bi trebala biti. Ponekad njen zvuk osjećate kao provokaciju. Ponekad kao šamar na gorućem obrazu.“ TI si svoj osobni vrtlar“-kaže bezobraznica.

Ta spoznaja podrazumijevala je preuzimanje odgovornosti na svim životnim poljima gdje sam nekad svjesno, a nekad sasvim nesvjesno pronalazila krivca i razne alibije kojima sam argumentirala vlastiti neuspjeh. Da, paradoksalno, činila sam to vrlo dobro. Bila sam vrlo uspješna u argumentiranju vlastitih neuspjeha. Okružila sam se alibijem za vlastitu pasivnost. Takvo okruženje ne samo da mi je osiguralo stagnaciju na, meni bitnim, životnim poljima, nego me i unazadilo po brojnim drugim pitanjima. Raskrstiti s takvim svjetonazorima, stavovima i pogledima na život značilo je, za početak, eliminaciju korova u mom osobnom dvorištu, ali vrlo često i odricanje društva susjeda s kojim sam tu svakodnevna pila kavu dijeleći nevjerovanje u nas oboje. Da i nije neka sreća ispijati kavu u vrtu gdje ne cvjetaju ruže, shvatila sam prije nekoliko godina. Moja alibi konstrukcija postala je vrlo nestabilna i opasna po mene i mog susjeda. Postalo je pitanje trenutka kada će se urušiti u svojoj neuvjerljivosti.

Nisam imala izbora. Tog sam jutra, odlučila biti vrtlar. Nisam ni opazila koje zanimanje sam otvorenog srca upisala u svoju radnu knjižicu. Mama me podsjetila. Tog sam dana odlučila-bit ću svoj vlastiti, osobni, neiskusni, nadobudni vrtlar. Svjesno i odlučno, bez imalo vrtlarskog iskustva, ali s puno nade odlučila sam početi čupati sav taj korov. Bez, golom oku, mjerljive plaće, ali s puno optimizma. Jer izrasti u travu i nije neki izazov. Gledajući ju kako buja bez imalo ulaganja, postalo mi je kristalno jasno da sve što trebam činiti kako bih to postigla je-jedno veliko ništa. Moram postojati. Disati, biti poslušna. Ne moram se zalagati za sebe, ne moram se boriti, nikom ništa proturječiti, ne moram slijediti svoje snove. Ne moram učiti, ne moram željeti. Ne moram ništa. Kad se nebo smiluje i pošalje kišu, ja ću narasti u neuglednu travu koju će netko željeti iščupati ili gaziti. Tko će me zaštiti?

Upravo zbog toga travu i percipiramo kao manje vrijednu, ponekad bezvrijednu. No nismo bezvrijedni. Ponekad smo izgubljeni. Ponekad smo zapeli u vlastitu zamku izgovora iz kojih se ne znamo iščupati. Ponekad još uvijek čekamo nekog ili nešto da nas spasi. Da nam donese osjećaj satisfakcije koji priželjkujemo, osjećaj sreće kojem težimo. Ponekad čekamo tu osobu da postanemo sretni. Čekamo taj posao da postanemo uspješni. Ponekad čekamo taj novac da ostvarimo snove. Čekamo tu kišu u nadi da će ovoga puta kapi donijeti nešto više od istine i neumoljivog prolaska vremena.

No, što ako ne moramo čekati? Ništa i nikoga? Što ako ne moramo čekati kišu da padne kako bismo rasli?

Možda se možemo i sami zalijevati, obrezivati, plijeviti. Možda možemo i sami stvoriti raj od vlastitog vrta, raj u nama. Što ako ovisimo o sebi samima u mnogo toga? U puno više od onoga što smo u stanju sami sebi priznati? Što ako, umjesto trave, možemo biti ruže?

Nema priručnika u kojem nas educiraju kako biti osobni vrtlar. Odriješenih ruku, slobodni smo urediti vlastiti vrt po projekciji našeg srca. Po intuiciji. Po našim svjetonazorima. Nije li to fantastično? Možemo bojati naše snove bojama našeg srca i te iste boje ne moraju se svidjeti nikome. Naše su, to je sasvim dovoljno.

U nepostojećem priručniku za vrtlare osobnih misli, sigurna sam, piše jedno-ISPLATI SE TRUDITI.Ne priznajem nijednu drugu istinu. Znam mnoge koji se na ovu konstataciju zapale poput šibice, i krenu nizati „ali“ .Nizala sam ga jednom i ja. Gorjela sam jednom i ja i svaki put izgorjela.

„Ali“ je opravdanje da ne zagrizete jače. Da ne preokrenete sve naglavačke. Da ne date otkaz na tom poslu koji vas izluđuje. Da ne izađete iz veze u kojoj trpite. Da ne kažete što mislite kada u vama sve vrišti. Da se ne pokrenete i ostvarite sve što želite. Da ne zatvorite vrata prošlosti. Da ne kažete „DOSTA“ kada je krajnje vrijeme da se zauzmete za sebe!“ALI“ je savršeno tempirana bomba u zoni komfora koja od vas ne traži puno. Samo trpljenje. Čekanje. I vaše puno prisustvo kada eksplodira.

Biti vrtlar nije lako. Lavovski je to posao bez radnog vremena i vidljivih beneficija. Ali donosi puno više od trave u vašem vrtu. Donosi ruže. Predivne, mirisne, pune života, pune vas. A donosi i trnje. Ono je tu da vas štiti. Da vas ne dira svatko. Da vas ne čupa svatko.Vaše trnje predivna je nuspojava vašeg rasta, koja to i nije. Ona je vaš štit u vremenima u kojima si svi uzimaju za pravo gaziti druge.Vaše trnje ozlijedit će samo one koji vas ne nose na dlanu kao što biste trebale biti nošene. Vaše trnje raskrvarit će ruke onih koji još nisu naučili kako postupati s ružama. S puno nježnosti. S puno poštovanja i ljubavi.

Jer ruža nije trava. Neda se čupati, ne da se gaziti. Malo je onih koji znaju kako dodirnuti ružu, a pritom ne ozlijediti se. Kako ju voljeti sa svim njenim trnjem. One koji to nauče, život obično nagradi velikom životnom privilegijom-društvom jedne takve, žene ruže.

Budite ruža u vašem vrtu. Sretna, ostvarena, predivna…I pomalo opasna.

Podijeli!

Share: Facebook Google+ Twitter LinkedIn Pinterest

2 Comments

  1. Dijana

    Divno. Doista divno. I istinito. 😊😊😊

    Reply

    • Iva Mioč

      Hvala draga Dijana!:)

      Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *