No comments

JEFTINA LJUBAV

Moram priznati da me tema nevjere nije nikada posebno intrigirala. Možda zato što mi je posve apstraktna. Svijet nevjere i nemorala doživljavam kao izmišljen, posve tuđi. Srećom, ne živim život u kojem moram brinuti o toj vrsti prljavštine i ne dijelim svoju svakodnevicu s ljudima koji igraju, dostojanstvom plaćene, uloge u takvim scenarijima.

No, život ne pita. Neki vas izazovi odvedu u svijet u kojem je moral bonus sekcija za odabrane. Prisiljeni ste komunicirati, barem iz pristojnosti, s vrstom koju bih svakako posebno kategorizirala, obzirom da bi ona ljudska trebala predstavljati više od pokoravanja neumoljivim životinjskim nagonima.

Provodeći vrijeme s raznim profilima koji svoje nevjere ne smatraju spornima, čak ni kada je u njihovoj biografiji stavka obitelji podijeljena na ženu i četvero djece, shvatila sam da me malo više od sreće i zdravog razuma drži podalje od praga pakla koji nije teško prijeći, po cijenu vlastitog dostojanstva.

Kako nazvati one koji svoj brak zaboravljaju čim padne sumrak? Koji svoje žene marginaliziraju, ponižavaju čim ugledaju kratku suknju i raskopčanu košulju? Kako nazvati žene koje ne mare za sve što ruše? Koje ne mare za vlastitim dostojanstvom koje iščezava s pojavom mraka u kojem jedino što svijetli je nemoral čovjeka koji svoju jedinu vrijednost vidi projiciranu u nulama?

Čovječe, kako ih nazvati? Ljubavnici, prevaranti, izdajnici, poluljudi? Ili nesretnici? Bez obzira na to što odjenuli i kako se prezentirali, od istog su kova skovani. Njihova ćud, propusna je membrana kroz koju prolazi sve osim morala. Koja čaša više i sva priroda niskih pobuda izlazi na vidjelo. Sve ono što je danju skladno uvučeno u markirana odijela, skriveno iza zatamnjenih stakla novog Mercedesa, izviruje kad se ugase svijetla, a osjeti onaj dobro poznati miris. Miris nevjere na vidiku.

Široki osmjeh, užasavajuća samodopadnost, ego na steroidima. Jeftin muškarac. Lak na jeziku, darežljiv na komplimentima iza kojih uočavaš svu staklenost njegove nutrine koja će izrezati onu koja vjerno spava na njihovom bračnom krevetu. I čeka. Vjerno čeka svog jeftinog muškarca.

Zaboga, kad si zaboravio zašto si je oženio? Kad si prije zaboravio da je ona majka tvoje djece? Kad si sam sebe uvjerio da je definicija muškarca spala na blijedu sjenu tvojih prevrtljivih obrisa?

No, te iste večeri, s druge strane nevjere, moju su pozornost ukrali njih dvoje. Divan bračni par koji svoju ljubav živi više od 30 godina. Gospodin Jakov gleda svoju ženu očima punim ljubavi. Titra oko njenih damskih prohtjeva. Poput najvećeg gentlemena, budno pazi na svaki njezin pokret. Ne oslanja se previše na spoznaju da je iza njih više od tri desetljeća ljubavi, niti isto smatra argumentom da se prestane truditi oko nje. Gleda ju zaljubljeno. Nakon 30 dugih godina.

Vidiš to u pogledu koji ne skida s njezinog osmjeha. Vidiš to u zjenicama koje sjaje kada ju promatra kako zaneseno priča. Zaljubljen, poput adolescenta. Ne moram ni pitati, osjećam. Njima je i ovih 30 premalo.

Svjetlo-pomislila sam. Svjetlo u mraku koje sam tu noć tvrdoglavo tražila.

U mraku doživljene nevjere, nije teško postati ona žena, onaj muškarac koji proklinje cijeli ljudski rod zbog svojih loših iskustava. Zbog onih neljudskih primjera koje bi umjesto sjaja reflektora, trebala progutati tmina vječnog zaborava.

Oni su kolateralna žrtva svojih krivih izbora, kvazi muškaraca zbog kojih će na vlastitu listu autodestruktivnih obrazaca uvrstiti generalizaciju kao neuvjerljivu obranu od svih budućih rizičnih muškaraca. Zbog njih će podići svoje zidove i, skrivajući svoje boli, reći: “Svi su oni isti” ili “Sve su žene kurve”. Ali…Nisu.

Ako tražiš i gledaš srcem, svojim bojama, ne mogu ti promaknuti oni koji pišu priče o ljubavi koje vrijedi čuti. Koje vrijedi zapamtiti. Iz kojih vrijedi nešto naučiti. Ako znaš što tražiš, ne može ti promaknuti g. Jakov. Ako znaš od čega si sazdan, budi siguran da na ovome svijetu postoje oni koji dijele tvoju muku, ali i tvoju viziju ljubavi.

Susrest ćeš ih. Vjeruj.

Vaše će se bilo prepoznati u sinkroniziranim otkucajima. Otkucajima ljubavi. Zbog njih, mrak s druge strane više se nije doimao tako strašno. Znala sam da, u ova četiri zida, dno koje promatram, nije pravilo nego iznimka, a od istoga ću već sutra pobjeći glavom bez obzira. S prvim zrakama sunca, vratit ću se u svijet u kojem vrijede neka druga pravila, u kojim je ljubav obojena mojim bojama. Vratit ću se Njemu koji je šamar bijednim statistikama što u ova četiri zida ispisuju oni čija je veličina sazdana od niskih pobuda.

Vrijedimo više od jeftinih kompenzacija za karakterne manjkavosti onih, što osim svoje ispolirane ljušture, nemaju što ponuditi.

Vrijedimo više od čekanja jeftinih muškaraca na bračnom krevetu zabluda.

Vrijedimo više od ispraznih riječi što zlatna su kruna skrivenim namjerama. Najviše me žalosti što nismo toga svjesni. Što mahom pristajemo na manje. Što ljubavlju zovemo razne emocionalne devijacije. Što nas mogu zaslijepiti titule, računi, privid. Jeftin pristup. Ljušture. Kakva šteta što mislimo da je gospodin Jakov lik iz dječjih crtića.

Dakle, kako ih nazvati? Preljubnici, nesretnici. Lišeni istinske ljubavi. One čiste, ogoljene ljubavi. One ljubavi zbog koje ti srce titra za istom ženom i nakon trideset godina. One ljubavi zbog koje i nakon svih uspona i padova, ne tražiš dalje od tragova njenih stopa.

Lišen si takve ljubavi preljubniče, nesretniče. One koja umije sastaviti sve tvoje krhotine. One zbog koje i u najvećem mraku, vidiš svoje sunce. Ako mene pitaš, veće kazne od te i ne trebaš.

Podijeli!

Share: Facebook Google+ Twitter LinkedIn Pinterest

No Comments

Your email address will not be published. Required fields are marked *