5 Comments

NE ODUSTAJTE OD SEBE-NIKADA

Smatram osobitom privilegijom sudjelovati u razgovorima s ljudima koji su na neki način prošli osobni “pakao” i unatoč svim nesretnim okolnostima koje su ih zadesile, pronašli neotkrivenu snagu u sebi. Ti su ljudi borci. Guraju naprijed. Svaki dan. Ti su ljudi hodajuće lekcije, živuća inspiracija za okolinu oko sebe.

Iznimno sam zahvalna što sam naučila uživati promatrajući druge ljude. Način na koji razmišljaju, govore… Neki se skrivaju iza velikih riječi, neki se nude na pladnju. Kako kad, kako tko. Učim slušati i čuti. Tim redoslijedom. Učim ne osuđivati, učim slušati otvorenog srca i zatvorenih očiju.

Gledajući sve te fasade koje dobrovoljno “farbamo” u svrhu kvalitetne prezentacije onoga što nismo, vidim jasnije no ikada da smo svi mi u suštini zaista isti. Na prve kapi “kiše” zidovi se ruše.

Nedavno sam se našla u društvu jednog mladog muškarca, koji me potaknuo na današnji tekst. Taj divan dečko, postao je samohrani roditelj malenom dječaku sa svojih 19 godina. Profesionalni je sportaš, a prije tri godine ukazala mu se prilika da ode iz Zagreba i trenira za jedan inozemni klub. Prihvatio je ponudu i sada živi u stranoj državi i bori se svakodnevno za vlastitu sreću i sreću svog obožavanog sina.

Taj dečko je potpuno sam u toj priči. Nema nikog na vidiku u stranoj zemlji, nikog svog. Nema roditelja koji bi mu priskočili u pomoć, majke koja bi mu skuhala ručak, dadilje koja bi mu pričuvala sina, žene koja bi bila majka njegovom mališanu. Taj mladić svaki dan živi ulogu oca i majke, kuhara, dadilje, profesionalnog sportaša, prijatelja i kolege. Njegov mališan putuje s njim, trenira s njim, kuha s njim, diše s njim.

Nakon početnog upoznavanja vrlo brzo smo se dotakli nekih tema koje su plodno tlo za razne konstruktivne diskusije te smo se odjednom našli raspravljajući o pojmu “odustajanje”. Naime, ja sam odustala od Pravnog fakulteta kojeg sam upisala s 18 godina nakon dugih 5 godina studiranja. Taj je divan dečko vrlo gorljivo komentirao kako sam, po njegovom mišljenju, bila predugo na istom i dogurala predaleko da bih odustala. Rekao je, citiram:

“Ja ne bih ni mrtav odustao! Mrzim odustajanje!”

Dok je to izgovarao iz njegovih očiju je plamtjela vatra. Živa vatra. Ton mu se povisio, čelo naboralo, cijela ta reakcija bila je izuzetno dojmljiva.

U tom trenutku, bila sam potpuno svjesna da progovara iz vlastitog iskustva, pritom noseći breme svoje prošlosti na leđima i razmišljala sam kako je sasvim sigurno u pravu. Morao je biti. Ja sam, s druge strane stola, svoje odustajanje nazvala jednom od najboljih životnih odluka. I stojim iza toga.

Dakle, odustati ili ne?

“MRZIM ODUSTAJANJE”. Kakva snažna poruka. Naime, instantno sam se pronašla u svakom slovu ove rečenice koju je tako vatreno izgovorio.

Svojevremeno sam i sama smatrala da je odustajanje ništa drugo nego poraz, osobni neuspjeh, pad… Odustajanje je tada, kao pojam, imalo negativnu konotaciju u mojoj glavi, baš kao i u njegovoj danas. Upravo to uvjerenje zadržalo me punih pet godina na krivom mjestu i stvorilo “krivo vrijeme” za mene. To toliko čvrsto uvjerenje nanijelo mi je neprocjenjivu štetu na putu prepoznavanja onog što sam zaista željela. Korijenje tog uvjerenja “čupala” sam iz vlastitih misaonih programa godinama. Komadić po komadić….. U konačnici sam spoznala da to isto uvjerenje nije nikada ni bilo moje. Nije mi pripadalo, kao što mi nije pripadalo obrazovanje koje sam izabrala, tuđi snovi koje sam prigrlila kao vlastite.

I dok je moj novi prijatelj polako jeo svoj sendvič, sjedila sam zamišljeno nasuprot njega i promatrala ga. Izrekli smo rečenice potpuno suprotnog sadržaja, no unatoč tome, osjetila sam neopisivu bliskost s čovjekom kojeg sam tek upoznala i koji sjedi preko puta mene, upravo po pitanju (ne)odustajanja.

On koji kategorički tvrdi da je odustajanje nedopustivo i ja, koja to isto odustajanje proglašavam najboljim životnim potezom, nekako smo “kliknuli”.

Odustajanje od Pravnog fakulteta za mene je značilo odustajanje od vlastite obmane, krivog izbora, odustajanje od glumljenja, odustajanje od nesreće, odustajanje od nezadovoljstva, odustajanje od neuspjeha, odustajanje od depresije, odustajanje od iluzija, odustajanje od najveće moguće laži-da sam sa svojim izborom sretna. Odustajanje od svega nabrojanog, za mene je zapravo značilo NEODUSTAJANJE od SEBE.

On, s druge strane, nije odustao od svog sina, a mogao je kao što mnogi očevi to rade. Nije odustao od svoje karijere, a mogao je, kao što mnogi mladi sportaši uslijed nastupa nepovoljnih okolnosti to rade. Nije odustao od potrage za boljim životom, a mogao je kao što mnogi od nas to rade. Njegovo neodustajanje u mojoj glavi bilo je definirano odustajanjem. Od loše veze, od krive žene, od siromaštva, od beznađa, od lutanja, od neodgovornog roditeljstva.

Vrlo brzo stvari su bile kristalno jasne. U trenutku mi se upalila lampica i shvatila sam da je njegova definicija neodustajanja ništa drugo doli moja definicija odustajanja. Mislili smo na isto no, ograničeni vlastitim iskustvom, progovarali smo, kao što to uvijek biva, iz vlastite perspektive, žigosani vlastitom prošlosti.

U tom djeliću sekunde shvatila sam da me upravo otvorenost kojom sam pristupila ovom divnom čovjeku nagnala da ga saslušam, da mu ne kontriram na prvi zvuk neslaganja, da ga čujem…. I da u konačnici spoznam da smo isti. Obilježeni krivim izborom, ali vođeni mirisom vlastitih snova. I baš kao što govorimo različite jezike, koristimo različiti vokabular mi kreiramo različite definicije kako bismo “pravim” imenom nazvali ono što osjećamo, što želimo i čega se bojimo.

Ne dopustite da vam promakne da je “pravo ime” ono ime koje vi stvarima dajete iz vlastitog iskustva, pritom nesvjesno pričajući svoju priču. Ne dopustite da vam promakne upoznati divnu dušu i velikog čovjeka jer ste skočili na prvu loptu koju Vam je ego podmetnuo kada ste čuli ono što nije u skladu s vašim očekivanjima.

I za kraj….

Odustanite od muškaraca koji vas ne poštuju, odustanite od žena koje vas ne cijene, odustanite od prijatelja koji to nisu, odustanite od poslova koji vas ne ispunjavaju, odustanite od brakova koji su mrtvo slovo na papiru, odustanite od mržnje koja vam ne pripada, odustanite od polovnih ljubavi, odustanite…. Jednostavno odustanite.

Ono odustajanje koje zahtjeva neopisivu hrabrost, spremnost i nagovještava daljnju borbu, odustajanje koje nije linija manjeg otpora, nego otpor ka svemu što vas zaustavlja na putu do vas samih, to isto odustajanje moj prijatelj zove neodustajanjem i slažem se s njim.

NE ODUSTAJTE OD SEBE. NIKADA. ZA NIKOGA. ZA NIŠTA.

Podijeli!

Share: Facebook Google+ Twitter LinkedIn Pinterest

5 Comments

  1. Marija

    Odličan tekst!

    Reply

    • Iva Mioč

      Hvala Marija 🙂

      Reply

  2. Maja

    Uhvatio me je strah,stres..već mesec ipo ne preduzimam ništa iako sam planirala sve kako treba što se tiče učenja na vreme,ali sve se skupilo i sada nemam volje,plačem i svima se žalim kako ne mogu,par puta sam pokušala da preokrenem list,ali to kratko traje i odustanem…gadim se sama sebe,a tek sam prva godina studija.. roditelji mi govore da sam nezahvalna i lenja a mene to pogodi i još više padnem…pokušavam na sve načine to da promenim ali previše sam umorna psihički…ne znam kakav ste stručnjak u vezi ovoga,ali i vi ste prolazili kroz sve ovo pa vas molim da mi date neki savet jer sam na granici da poludim…

    Reply

    • Iva Mioč

      Draga Majo, nisam stručnjak, ali sam prošla slično i mogu razumjeti o čemu govoriš. Ako osjećaš odbojnost prema učenju, jesi li sigurna da si dobro izabrala što želiš studirati? Previše slušamo druge, a premalo sebe. Tvoji osjećaji pokazuju da nešto nije u redu. Što te veseli? Što bi radila i da ne moraš raditi? Odgovori si na ta pitanja, slušaj sebe i hrabro naprijed! Lp, Iva

      Reply

  3. Maja

    Ovo sto sam upisala to je bilo kako da kažem na zahtev roditelja niti su me pitali želim li,samo su rekli našli smo pogodan faks za tebe…ja da bih im ugodila spakujem stvari i odem da vežbam matematiku koju sam sjajno odradila,i upadnem bez znanja kakvi su predmeti..uvek sam to radila,ali želim da imam jos jednu diplomu da imam znanje da pokažem svima da vredim da prvenstvo sebi vredim,ali ne mogu taj strah kao da je jači od mene,hodam kao mrtvak bez duse ,plačem jer roditelji vrše pritisak i govore mi da odustajem veoma brzo,nije tačno nego oni kada vide problem uvek preuzimaju nešto…završila sam zanatski posao i upisala višu ICT koja velika razlika zar ne?
    A najviše što volim je da putujem to me ispunjuje,da upoznajem ljude druge vere,da slušam njihov jezik ali problem je u tome da nemam para za to a roditelji nikada ne žele da me saslušaju da popričaju samnom…da me pitaju u čemu je problem,a da napustim višu ni reči jer ću ih obrukati kao i sebe i počeću da radim veoma težak posao a ne želim 😔 to da radim …oh da I zaboravih da ti kažem volim da igram jeste da igram kao pingvin ali srećna sam kada stanem pred ogledalo i skačem. ..

    Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *