No comments

ZAŠTO RADIMO POSAO KOJI NE VOLIMO?

Otvorila sam oči i duboko uzdahnula. Nije to bio uzdah pun nadanja i uzbuđenje. Bilo je to prešutno proklinjanje ponedjeljka. Osupnuo me bijes što išta moram proklinjati i što takva prokletstva nose moje ime na crvenoj mašni mačka u vreći kojeg  sam si sama pribavila.

Poluzatvorenih očiju i s pritiskom u grudima, dozvolila sam si, sad već ritualnih, nekoliko minuta nerazumnog sažalijevanja. Bilo je vrijeme za skupljanje svih atoma preostale snage. Bilo je vrijeme za navlačenje ovog bezvrijednog kostura i ostavljanje svih svojih djelića, tu na postelji nedosanjanih  snova. Bilo je vrijeme za odlazak na novi posao na kojem sam naočigled venula.

A on je u početku  nosio neka snena predviđanja. Želje su bile umotane u celofan s cvjetićima, no smrdljivost nutrine koja je nezaustavljivo dopirala unatoč dobro svezanim zabludama, remetila je moj san. I donijela „o ne, ponedjeljak“. Iako sam često slušala o takvim scenarijima i doživjela vrlo depresivna stanja svojih bližnjih, nisam mogla ni pretpostaviti na koje sve aspekte nezadovoljstvo poslom, odnosno, u mom slučaju ljudskim pristupom na poslu, može utjecati. Gorak okus u ustima na nijemo izgovaranje te, odjednom, proste  riječi, izazivalo je eksplozije u svim mojim mentalnim sklopovima.

Kako je moguće da sam se dovela ovdje? U situaciju da imam grčeve u želucu na sam spomen ponedjeljka?

Ponedjeljak za mene više nije bio dan u tjednu, dan za nove ideje, dan za nove početke. Za mene je ponedjeljak sada označavao povratak u kavez u koji sam se sama poslala. Povratak u okruženje u kojem ništa moje nije moje, a ništa tuđe to nikada neće postati. Potpuni uljez u njedrima nekih tuđih, meni dalekih, vrijednosti.

Ne znam što me više užasavalo. Spoznaja da moj život odjednom izgleda kao najgora noćna mora o kojoj  sam ne tako davno slušala ili činjenica da sam to sama dopustila? I lagala bih kad bih rekla da sam se dobro snašla utapajući se u ponoru novostečenih spoznaja.  Na svaki pokušaj racionalizacije svoje poslovne odluke, intuicija je pobunjenički vrištala. No, ušutkivala sam je mjesecima, baš kao i prvog dana, poput kakvog nasilnika. Vrištala je i bunila se, ali ja sam je svaki put iznova potapala svojim šaljivim,  šupljim argumentima. A tako sam se i osjećala. Šuplje. I poput loše ispričanog vica.

Krivnju sam, po običaju, više tražila u sebi no u drugima, ali ni to mi nije donosilo mir niti neko optimističnije  stanje od onog ojađenog u koje sam, po navici i bez iznimke, svakog ponedjeljka ulazila. Problem je nastao kad se ponedjeljak krenuo odazivati i na utorak. Srijeda je postala četvrtak, a zajedno su se zvali ponedjeljak. Osim petka. Petak je nosio miris slobode i zeleno svijetlo u zoni privremenog disanja.

Više od pritiska u prsima, progonila me misao da sam uvijek marljivo radila na tome da moj život ne bude „o ne, ponedjeljak“. Trudila sam se posložiti svoje dane, svoj život tako da se budim sretna i zadovoljna, uzbuđena zbog nadolazećeg tjedna, a sada sam u potpunosti zakazala. Gdje i kako? Nisam tada ni naslućivala.

Ovdje, u okovima ovog ponedjeljka, posložiti svoje dane nisam uspijevala. Ništa nije bilo moguće; nikakve taktike, strategije i dobro promišljene odluke nisu donosile očekivane promjene. Bezizražajan izraz lica postao je moja svakodnevica. Sat koji otkucava vrijeme slobode, iščekivao se u grudima od ranojutarnjeg buđenja. Neizdrživo bivanje među zidovima ludila kojem nisam pripadala.

Pitala sam se u više navrata, sada kada sam očigledno postala dio statistike koja ispisuje životne priče onih koji mrze ponedjeljak, što nas to tjera da venemo? Da izabiremo biti manji, tiši? Da gubimo iskru života koja tinja u našim umornim zjenicama? Prividna sigurnost? Samouvjeravanje i laganje da nam nije tako loše? Krediti? Strah od promjena? Teret obaveza?

Ta prokleta pasivnost, usred vlastitog pogubnog nezadovoljstva, oduvijek me izluđivala. Na sam spomen takvih priča, trenutno bi mi se dizala kosa na glavi. Možda me baš zbog nedostatka razumijevanja za one koji ispisuju statistike o ponedjeljku, onaj gore odlučio poslati na putovanje s kojeg ću, umjesto suvenira, ponijeti više od teoretskog laprdanja. Da teorija nije praksa i da je uvijek lakše pričati,  znala sam i ranije.  U teoriji, baš prikladno. Ali očito se nisam ponašala u skladu s tim saznanjem jer da jesam, tada bih znala da nije  ljubav jedina koja ti se neobjašnjivo „zavuče pod kožu“. To  zna učiniti i tuga. Bezgranična, opojna, uništavajuća, sveprožimajuća tuga.

Neka bezvoljnost i nemoć koju osjećate, koju neko vrijeme i ne percipirate, a kada osvijestite da vam se uvukla pod kožu, sve razumne tehnike kojom to isto toksično breme želite  izbaciti iz sebe, ne pomažu. Ne funkcioniraju. Ništa ne djeluje. Tuga sraste s vama poput zloćudne izrasline koju ne primjećujete, a koja utječe na vaše zdravlje. I pitanje je kad ćete primijetiti njezino postojanje, hoće li biti kasno da je odstranite, da se regenerirate, da se oporavite?

S tugom u prsima i nemoći koju osjećate pod, nekoć vrsnim, prstima, i  slika o vama samima poprima neke nove obrise, a sjećanja na vlastite sposobnosti i talente rapidno blijede. Niste sigurni jeste li poludjeli, jeste li bili u kakvoj velikoj životnoj zabludi kada ste mislili da ste sposobni, pametni i uspješni. Iako sva prethodna životna poglavlja  argumentirano govore u prilog vašim sramežljivim nadanjima (da problem nije u vama), i dalje sumnjate da ste sišli s pameti.

Zašto? Jer ne stanete u ladicu tuđih projekcija, a na račun vlastitog integriteta i osobnosti.

Ja sam od onih (ne)sretnika koji vole pomesti ispred svojih vrata prije no što prebace pogled na susjedova. No, pitala sam se više puta, zar baš uvijek moram stajati u redu onih koji će marljivo ispitati sve neodržive teorije vlastitog posrtanja, mikroskopski secirati svaki dio sebe prije no što im padne napamet kakva druga teorija koja ne uključuje znanstveno istraživanje vlastitih „krivih“ postupaka.

Istrenirani smo sviđati se poslodavcima, istrenirani smo impresionirati, zadovoljiti, oduševiti. Istrenirani smo pomicati granice, ispunjavati rokove, nadilaziti restrikcije, ali nismo istrenirani reći tom istom malom, velikom poslodavcu, slobodno i bez ustručavanja:

 Ne sviđaš mi se. Ne sviđa mi se način na koji se odnosiš prema meni. Ne sviđa mi se način na koji  razmišljaš i što radiš. Nisam impresionirana tvojim znanjima i vještinama. Ne slažem se s načinom na koji se ophodiš s ljudima.  Ne želim raditi za tebe i za tvoju viziju jer je ne podržavam.

Nismo istrenirani voljeti se.

In a society that profits from your self doubt, liking yourself is a rebellious act.

I zaista jest. Voljeti se i vjerovati u sebe unatoč društvu koje profitira na račun onih koji to ne čine, odvažan je čin. Istinska pobuna. Ali ona koja donosi bolje sutra. Onaj mir u prsima i utihnulu iskru u očima. A moja se nakon, srećom, kratkotrajne robije vratila. Evo je, gledamo se, prepoznajemo kao nekada.  Ponedjeljkom i utorkom, srijedom i četvrtkom, kao da je petak. Učimo i rastemo uz one uz koje osmijeh nema rok trajanja.

Na mapi ožiljaka, ucrtavam još jedan bez putokaza. I ovaj je, baš kao i svaki dosad, donio neku novu spoznaju. Malo dublji, malo veći, podsjeća me da u mom životu nema mjesta za ludilo tuđeg potpisa.

Podijeli!

Share: Facebook Google+ Twitter LinkedIn Pinterest

No Comments

Your email address will not be published. Required fields are marked *