No comments

GUBIMO LI OSUĐIVANJEM DRUGIH?

Krajem prošle godine vratila sam se s predivnog putovanja u Pariz. Bio je to drugi pokušaj realizacije jednog dugogodišnjeg sna. Onaj prvi, prošao je prilično neslavno, s obzirom na to da sam se sa sestrom i prijateljicama zatekla u gradu ljubavi u noći u kojoj tu istu ljubav nije bilo moguće osjetiti. Bila je to večer terorističkih napada, a ujedno i naša prva francuska trauma koju smo proživjele svaka na svoj način.

Još od te tragične noći koju savršeno dobro pamtim, stvorila sam neki podvojeni osjećaj prema Parizu. Na sam spomen ovog čarobnog grada u meni se javljala neopisiva privlačnost uz istovremenu snažnu odbojnost prema svemu što je imalo ikakve veze s dotičnim gradom. Prilično neobjašnjiv, pomalo sulud osjećaj.

Te smo godine, na preranom povratku u Zagreb, prkosno zapečatile naš dogovor da ćemo opet doći i to smo, začudo, i učinile. Ovog puta uspjele smo izaći na ulice grada. Kakav osjećaj. Strah isprepleten s poluživom traumom, podvojen osjećaj koji ne znate objasniti. Ali dovoljno intenzivan da vas prožima od pete do glave.

Simpatičan taksist, inače rođen u Armeniji, pokupio nas je na aerodromu i na putu do stana ispričao litanije o Parizu. Njegovo mišljenje o trenutnoj sigurnosti u Parizu bilo je vrlo zadovoljavajuće, a s obzirom na prethodno iskustvo, bile smo i više nego spremne odbaciti svoja podvojena stajališta i usvojiti nova. Premazana svim turističkim mastima.  Njegova se uvjerljivost pomalo pogubila u trenutku u kojem nas je dovezao ispred stana koje smo unajmile. Doslovno je promrmljao:„Me no like“.

S obzirom na sve sto nam se dogodilo, teško je bilo ne doživjeti njegove riječi kao šamar, no odlučile smo, dakako, biti vrlo razumne te u skladu s tim, zanemariti zadnju rečenicu koju smo, ionako, možda krivo čule. Vrlo brzo krenule smo u istraživanje kvarta zbog kojeg je naš taksist duboko uzdahnuo ostavljajući nas ispred ulaznih vrata zgrade koja je izgledala poput njegovog transformiranog izraza lica – pomalo besperspektivno.

Svakih nekoliko metara doživjele smo neki komentar, pogled ili susret s osobom koja se nije uklapala u našu viziju Parižana, a svaka nova situacija dodatno nas je deprimirala. No, stoički smo odlučile podnijeti cijenu svog ponovnog izbora zbog kojeg su nas ionako mnogi kritizirali. (Mama, oprosti, neću po svom više nikada.)

Na putu do centra, koji se doimao daleko kao daleki Sjeverni pol, odlučile smo svratiti u McDonald’s po kavu i u taj čas prišao nam je neobičan tamnoputi muškarac. Polugol. Bos. Krenuo nam se unositi u lice, nepozvano prelazeći linije naše intimne zone, zaustavljajući svoj impozantan nos na doslovno centimetar od mog daha. Agresivno je vikao na nesretnom francuskom kojeg nije znala nijedna. „Voulez-vous coucher avec moi?“ Da. Mislim da je bila iznimno dobra odluka kada sam svoje jedino (ne)znanje francuskog mudro prešutjela.

Stigmatizirane prethodnom, nikad zaboravljenom, pariškom traumom, nije nam puno trebalo da kreiramo novu. U trenutku smo potonule sve četiri. Iako nismo to izgovorile, na čelu su nam obješeno „visile“ beskorisne bijele zastave.

„Što nam je ovo trebalo? Magnet smo za nevolje, eto što smo.“

Sjedila sam ukipljena na hladnoj stolici, držeći u ruci prevruću kavu. Strahovala sam pitajući se kad će dotični ponovo izići i što će nam ovog puta reći. Hoće li nas napasti? Hoće li nam, u tom slučaju, itko pomoći?

Što ako ima nož u džepu? Koji je broj francuske policije? Zašto nisi naučila nekoliko, manje promiskuitetnih, riječi francuskog Iva?! Glupačo!

Kapitulirala sam pred prvom sjenom koja se nadvila nad našim, pomalo nesigurnim, pokušajem da oživimo ono što godinu prije nismo imale priliku. Roj crnih misli čekao je prvi u redu za jeftin ulazak u moj um u kojem su se već živahno odvijali scenariji nove pariške traume.

Sjedila sam ojađena na toj stolici i primijetila. Primijetila sam cijeli film koji sam izvrtjela u glavi. Primijetila sam scenarije koje je moj um ispisivao, primijetila sam etikete koje sam ovom čovjeku zalijepila za vrat, kao i cijelom ovom kvartu, a da se ne lažemo, i Parizu generalno. Sad dok ovo pišem, prilično mi je jasno da sam se dobrano potrudila proživjeti i doživjeti ovu situaciju krajnje neugodnom.

U jednom trenutku, sasvim neočekivano i pomalo opsesivno, počela su me opsjedati najrazličitija pitanja. Što mu se desilo? Zašto hoda polugol i bos? Gdje su mu cipele? Majica? Je li mu hladno? Zašto je agresivan? Što nam govori? Zašto je vikao? Hoće li nas udariti? Dovraga. Možda mu se nešto desilo? Možda je nesretan? Možda je ostao bez svega? Možda nema nikoga?

Samo nizanje retoričkih pitanja u namjeri da samoj sebi obrazložim njegovo ponašanje, pokušavajući za isto pronaći neki smisleniji razlog od puke agresije, donosilo mi je mir. I da, mir mi se činio kao puno bolja opcija od straha. A izgleda, imala sam i opciju izabrati što ću uopće o ovom čovjeku misliti. Imala sam izbor kakav dojam ću stvoriti o ljudima 17. arondismana, kakav stav ću zauzeti prema ostatku našeg prvog dana ovog neslavnog i, kako stvari stoje, neinteligentnog povratka.

„Evo ga, ide!“ šapnula sam curama. Krajičkom oka gledala sam kako nam prilazi. Osjetila sam nalet adrenalina, ali ovog puta, uz puno manju nelagodu.
 Moje srce bilo je sasvim nerazumno prožeto empatijom koju sam u ove tri minute, koliko sam razmišljala dok je gospodin išao po kavu, uspjela izazvati. Vratio se natrag i ovog puta dobacujući na francuskom. Skupila sam preostale atome hrabrosti, pogledala ga u oči i rekla: „ Sorry, I don’t speak French“. Digao se sa svoje stolice i prišao mi. Pružio mi je ruku i pristojno se predstavio na sasvim solidnom engleskom.
 Pomalo šokirana, stisnula sam mu ruku i pomislila u sebi: „HA?“

Djelovao mi je sasvim smiren, staložen. Ljubazno se predstavio, pitao kako se zovem i odakle sam. Nakon kratkog ćaskanja, dobila sam i poljubac u rame. Neobičan poljubac od neobičnog čovjeka. Neobična gesta od sasvim neobičnog bosonogog Francuza.

Nisam mogla prestati razmišljati o situaciji koja se upravo odigrala pred mojim očima. Prije manje od dvije minute bila sam spremna prokleti ovaj Pariz na račun ovog bipolarnog divljaka. Što mu je sad? Što se događa?

Nastavljajući tradiciju „when in Paris budi emotivno podvojena“, zurila sam u svoju, sada već ohlađenu kavu, i razmišljala. Tako je. Nisi u Parizu, ako prvi dan ne prolazi u kontempliranju o istinskim životnim dilemama.

Kako bilo, nisam se mogla oteti dojmu da su, upravo viđene transformacije u francuskom ponašanju i više nego neobične. Od agresije do krajnje ljubaznosti pa čak i nenapadnog poljupca.

Da li me kolizija vlastitih očekivanja i straha, kao logične posljedice traume koju sam posredno doživjela, dovela u situaciju u kojoj sam se našla? Ili je kriv ovaj gospon bez cipela što ne zna za pristojnu liniju intimnog prostora?

Kada ne znate francuski, a i ne posjedujete super moći koje će vam otkriti kronologiju „napada“ koji je nekom, pametnijem od mene, možda i ukazivao na potencijalni vapaj, teško je imati sve „karte u rukama“ prije nego donesete sud o nekome ili nečemu. No, nismo li zapravo uvijek u situaciji u kojoj ne raspolažemo špilom egzaktnih informacija koje pričaju priču o grubim prstima svog nesretnog vlasnika?

Malo toga sa sigurnošću znam, no uvjerena sam da je moja reakcija na ovog čovjeka bila moj uobičajeni gard koji izletava kad mi najmanje koristi, a u trenucima kada se najviše bojim. Doza prividne nedodirljivosti, smrknut izraz lica ispod koje se krije mala uplašena djevojčica koja je samo htjela skočiti od sreće po prvi put ispred Eiffela.


 Moj strah umalo je etiketirao ovog neobičnog bosonogog Francuza. Kao luđaka. Kao onog koji nam je definirao ugođaj putovanja. Kao onog koji je stavio točku na „i“ naših magnetnih afiniteta u privlačenju pariških nevolja. Moj strah ga je demonizirao u osobu koja će preuzeti svu odgovornost naših novih trauma. Pa nisam valjda ja kriva?

Kakva je bila objektivna opasnost tog neobičnog Francuza, pitanje je koje sam još tada spremno odbacila jer sam, zapravo, isto smatrala nebitnim, a smatram to i sada pišući u udobnoj stolici unutar svojih zagrebačkih zidova.

Nečija je objektivnost, u konačnici, uvijek vrlo subjektivna. I uvijek odgovorna za kreiranje vlastitog stava. Poput domino efekta, mi smo ti koji pokrećemo lavinu različitih emocija. Tu smo, čini se, ipak malo moćniji od onoga što najčešće mislimo. Uz malo zdravog razuma, ipak možemo izabrati između čitave palete misaonih obrazaca koje smo navikli usvajati, bez pretjerano strogih, a nadasve nužnih kriterija.

No, slutim da mom „zdravom razumu“ kumuje spoznaja da ja, zapravo, vrlo dobro znam kako je biti „s one strane“.

S one strane nevolje, priželjkujete da vaše otrovne strelice dočeka netko dovoljno lud. Netko tko će na njih uzvratiti sasvim nerazumnim i, nadasve, nelogičnim razumijevanjem. S one strane sudbine, priželjkujete da vas barem netko blago pogleda, da vas vidi onakvima kakvi zaista jeste. Bez vojnog arsenala na leđima, kao produžetku boli koja vas vrlo decentno i damski uništava.

Strah je najveći mogući hendikep s kojim se danas borimo na svim životnim frontama. Kolektivna bolest koju uspješno ignoriramo poput građana drugog reda. Najčešće ga kao takvog i ne priznajemo. Ne priznajemo da u strahu počiva sva tama ljudskog nerazumijevanja i potpune nesposobnosti da čovjeka vidimo očima ljubavi.
 Da umjesto reakcije na ono što ne znamo i ne poznajemo, ne ponudimo sasvim nerazumno, nelogično i neočekivano razumijevanje. Ljubav. Toleranciju. A trebali bismo. Trebali bismo mijenjati strah za razumijevanje. Trebali bismo gard mijenjati empatijom.

Možda ne bismo probili štitove onih čije su ograde podignute previsoko, ali možda bismo nekad, nekome mogli biti svjetlo.

Nekome će naša „suluda“ kontrola ega otvoriti prozor, nevidljiva vrata neke nove dimenzije. One u kojoj je moguće svoju bol hraniti i naposljetku sahraniti. One dimenzije u kojoj je moguće vrištati, a pritom nikog ne uvrijediti. U kojoj je moguće udarati, a nikog ne ozlijediti.

Naše će razumijevanje otvoriti vrata nade onome koji istu više ne vidi. Koji od vlastite boli ne primjećuje više od svoje nemoći. Razumijevanje je ono što preokreće čovjekov svijet. Pretvara strah u toleranciju. Mržnju u ljubav. Ponekad je to premalo, a ponekad i više nego dovoljno.

S koje ste strane linije? Mislite li, zaista, da je život s ove sretnije, rezerviran za one „bolje“?

Nekoliko minuta nakon sporne situacije, moj novi prijatelj iz 17. arondismana, još uvijek polugol i bos, ponovo prilazi našem stolu, ovog puta u društvu prijatelja.  Govori mu da smo stigle iz Hrvatske i upoznaje ga sa mnom. Svojom novom prijateljicom.

Prilično neobično za jednu, sasvim običnu, curu iz Hrvatske. I sasvim dovoljno za jednu vrlo važnu životnu lekciju.

Podijeli!

Share: Facebook Google+ Twitter LinkedIn Pinterest

No Comments

Your email address will not be published. Required fields are marked *