No comments

‘CUT THE CRAP’ ili KAKO SKUPITI (IZGUBLJENA) MUDA

Osjećam da vam dugujem jedan mali uvod prije nego li nastavim ovu avanturu koja je započela prije gotovo pet godina.

Zadnji post objavila sam prije više od 13 mjeseci. Kada pogledam unatrag, vrijeme kao da je proletjelo. Dani iza mene bili su obilježeni uspjesima, ali i neuspjesima. Srećom, ali i tugom. Zbog potonjeg, odlučila sam, pomalo sebično, poštedjeti sebe (a i vas) pisanja tijekom tog vremena i dobro se ušuškala u toplu zonu komfora iz koje mjesecima  nisam provirivala ja, a ni moji tekstovi. No, odlučila sam nekim stvarima stati na kraj. Ne zato što se činjenično stanje mog života naglo promijenilo pa je sada zahvalnije pisati, već zato što je izbjegavanje samog sebe postalo neodrživo. I neka je. Život je obojan bojama sreće i tuge, nema tu prevelike filozofije. Ponekad je taj koloracijski spektar impresivan, a ponekad je vividno i bolno siv. U nekim danima jednostavno nema dovoljno vedrih boja koje unose svoj život u naš. I to treba prihvatiti.

Kad si mlađi, uviđam, lakše je prkositi sudbini, ljudima i samom sebi. Život je mahom neozbiljniji, lakši, što se životnom ironijom, naravno, otkriva tek u godinama koje slijede. Kad si mlad i pomalo lud, lakše je riskirati i biti svoj. Barem meni. S godinama i svim tim ozbiljnim konotacijama koje život donosi, krenemo previše kalkulirati, analizirati što nas polagano, pomalo  neprimjetno, ali sasvim sigurno dovodi do toga da   – postajemo dio stada koji se boji. I ne, ne. Nije u pitanju onaj očiti strah zbog kojeg će vas netko prozvati još očitijom kukavicom. Ovo je onaj elegantan, suptilan, „između redaka“ strah koji sakrijete titulama, odjevnim kombinacijama i širokim osmijehom koji rastežete kada ulazite u udoban auto koji ste si priuštili pretencioznim poslom koji radite iz svog modernog ureda, a koji ne seže ni  do nožnog palca poslu kojeg biste trebali raditi. To je onaj prešutni strah koji ne izgovarate nikada. Nikome. Pa ni sebi. Ali zbog kojeg osjećate u dubini svoga bića, da u vašoj jednadžbi sreće nešto kronično fali. Falite samom sebi.

Koliko vas, koliko nas ima takvih?  Ostvareno neostvarenih? Statistički uspješnih, ali u vječitoj potrazi za nečim (nekim) trećim?

Stoga, nastavljam kreirati, pisati i izlagati se nekim čudnim vjetrovima uz niži prag tolerancije na tuđi bullshit. Nastavljam živjeti kao i ovog puta s vama dijeliti svoja razmišljanja, dileme, strahove i iskustva – manje pretenciozno, ali s velikim interesom i za vaše priče. Jer život treba živjeti onako kako intuitivno osjećamo da je za nas ispravno. S kim, kako i gdje želimo. Ali baš to je nekad najteže jer „što će selo reći“ nije samo mnogima uništilo kratkoročne planove. Promijenilo im je sudbine. Ne želim biti dio te smiješne statistike.

Živimo, volimo, gradimo, rušimo, griješimo i učimo. I ovog puta glasno progovarajmo o svemu navedenom. Jer svi mi prolazimo kroz situacije, doživljavamo emocije i susrećemo ljude koji nas obilježe. Neki nas susreti prožmu osjećajem sreće, punine i zahvalnosti, a neki nas do vrha ispune gorčinom, tugom i beznađem. Iako sam primarno vas, ali i sebe poštedjela tog dijela vlastite sudbine, odlučna sam u namjeri da to ne činim više. Želim da ova zajednica bude „safe place“ – svojevrsno utočište za sve one koji, poput mene, razmišljaju previše. Osjećaju previše. Za sve one koji doživljavaju manje sretne životne situacije i utjehu pronalaze u spoznaji da u svojim borbama, dilemama i unutarnjim sukobima nisu sami. I ono, najbitnije – da kroz njih, bez obzira na sve, rastu.

Stoga,

· ako ste osoba koja se kroz život trudi rasti i želi biti kvalitetnija, izgrađenija i potpunija

·  ako ste osoba kojoj nekad sve gore navedeno polazi za rukom, a nekad se, iz sebi znanih razloga, ne miče iz kreveta

·  ako ste osoba koja griješi, ali pokušava prihvatiti to jer joj je naprosto dosta samoprijezira

·  ako ste osoba koja uvažava i poštuje različitosti ili to još uči otvorenog srca

·  ako ste osoba koju su obilježile određene životne epohe ili situacije iz kojih neželjenu emotivnu prtljagu nosite i danas, ali se iz dana u dan s time hrabro nosite

·  ako ste osoba koja vjeruje, ali i sumnja u sebe istovremeno

·  ako ste osoba koja se raduje, ali i pati (ponekad u tišini) i više ne želi u tome vidjeti ništa sramotno

·  ako ste osoba koja radi ono što voli ili to silno želi postići, a ponekad ne zna kako

·  ako ste osoba koja je u stanju konstruktivno podijeliti svoje mišljenje s ljudima na ovoj stranici iz kojeg svi možemo nešto naučiti

I ono najvažnije,

· ako ste osoba koja  vjeruje da je ‘biti dobar prema sebi i drugima’ ključna životna deviza i njome se rado služite digitalnim bespućima, ali i puno važnije –  u svim svojim životnim pothvatima…

 

Ovo je i dalje mjesto za vas.

Dobro mi došli.

Dobro mi došla natrag.

I got your back.

Podijeli!

Share: Facebook Google+ Twitter LinkedIn Pinterest

No Comments

Your email address will not be published. Required fields are marked *