Ovu sam stranicu pokrenula prije više od 4 i pol godine i doista, kao da su u mnogočemu proletjele. Bila sam nedisciplinirani autor, poeta i filozof, rjeđe pretenciozni kritičar društvenih zbivanja. Zahvaljujući svom blogu, imala sam priliku pisati kolumne na dva različita portala, što je pripomoglo činjenici da sam u tom razdoblju okupila zajednicu od 6 tisuća ljudi (vas) koje sam prošle godine naprasito napustila (o čemu će u budućnosti biti govora). Iako sam na tom putu mijenjala sebe, svoj osobni interijer, a posljedično i misli, nikada nisam promijenila ono osnovno krucijalno pitanje koje sam prvi put postavila 2015. godine.
ZNAŠ LI TKO SI?
Postavila sam ga prvenstveno sebi i na njega pokušavala odgovarati – nekad uspješno, nekad neuspješno, no u svakom slučaju (pre)neredovito. S vremenom sam se uplela u mrežu zvanu Život, a zbog vlastite pretencioznosti i neke neshvatljive potrebe da moji tekstovi budu edukativni – prestala sam pisati.
Jednostavno sam se osjećala kao varalica. Na momente i dalje nisam imala pojma tko sam, a često ne znam ni danas. Osjećala sam to kao licemjerje – kako bih mogla pisati o velikim, važnim stvarima, a živjeti i neku drugu realnost? Onu u kojoj sam ponekad sklupčana ispod popluna i ne izgledam previše pametno? Nisam si dozvoljavala biti slaba. Točnije, nakon što nisam mogla kontrolirati situacije u kojima sam evidentno bila slaba, odlučila sam samoj sebi oduzeti dozvolu pisanja o važnim i snažnim stvarima. Priznajem, nije mi palo napamet da bi možda jednako važno bilo pisati i o danima u kojima ležim sakrivena ispod popluna i razlozima zašto se tamo nalazim.
U iščekivanju novih tekstova, moji dragi ljudi (hvala vam na tome), pokušavali su me potaknuti da sjednem za laptop i krenem opet pisati. Često su mi govorili da ne moram baš uvijek pisati o fundamentalno važnim stvarima niti bih nužno morala biti primjer drugima. A ne bi ni svaki moj tekst morao proći žrvanj samoosuda kao što je to bio slučaj dosad. Mogla bih samo pisati.
Mogla bih samo pisati?
Za mene je to bilo nepojmljivo. Kritičarka u meni nije pristajala na takvu verziju kreiranja. Navikla je satima bdjeti nad svojim tekstom preispitujući njegov ton, vokabular i poantu koja je uvijek morala biti pogođena. Bilo je to naporno, a i neproduktivno. Iako sam iznimno ponosna što stojim i dan danas iza skoro svih tih tekstova, zapravo je jako umarajuće neprestano biti najgori neprijatelj samom sebi i najveći kritičar. Mislim da se gospođica kritičarka u meni jednostavno umorila. I neka je, hvala Bogu.
Danas, kada brojim gotovo 5 godina postojanja ove, mojom krivnjom, zaspale zajednice, jasno mi je da odgovore na pitanje „Znaš li tko si?’ i dalje tražim. Iako bih se još donedavno grizla zbog tog i vrlo vjerojatno – osjećala loše jer još uvijek nisam odgovorila na krucijalna životna pitanja, danas mi je zapravo sasvim jasno da to i ne moram. Ili, u najmanju ruku, da se zbog nedostatka rješenja na goruća životna pitanja ne moram osjećati loše ili zbog dana provedenih ispod popluna – kao luzerica.
Mislim da čovjek uistinu traži odgovore na vlastita pitanja cijeli život. Ne nužno zato što je glup, slijep ili pasivan (iako i to, dakako, može biti slučaj) već čisto zato što se novim iskustvima, novim saznanjima i situacijama nameću sasvim nova, dotad nepostojeća pitanja. Život kao takav, svojevrsni je misterij čiju dubinu i koštanu srž možda ipak i ne treba uvijek otkrivati. Ono što mudriji od mene nalažu, a ja sam im sklona povjerovati, jest da se životu treba prepustiti. Treba ga istinski živjeti.
Koliko god se trudim, a Bog zna da se trudim, najčešće ne uspijevam osjetiti tu famoznu lakoću življenja. Osim ljeti, dakako, no nisam sigurna da li se to računa. Odmalena sam naučena primjećivati da je čaša poluprazna i bilo mi je potrebno, osim svojevrsnog osvještavanja te sklonosti i bolnog buđenja, cijela lepeza aktivnosti, truda i napora koji sam ulagala kako bi se moj mentalno sklop modificirao.
Danas na stvari uistinu gledam drugačije, ali ponekad se dogodi (o, itekako se dogodi), da se strovalim niz dobro poznatu strminu i završim u mentalnom jarku samoprojiciranog beznađa. Srećom, mentalni mišići su mi s godinama i treninzima ( koji su ponekad izgledali beznadni i posve uzaludni) ojačali pa se s ponora dižem lakše i brže. Svaki put. No, godine iza mene, naučile su me da ni to nije neka sigurnost. I ja, koliko god je to u koliziji s mojim egom i idealima, ne mogu baciti kocku na sebe i reći da će uvijek tako biti. Poznajem i mračniju stranu sebe i svojih unutarnjih misli i znam da je tanka linija između beznađa i prosječnosti koju mnogi žive, a opisuju kao sreću – a ja pristajem na nju kad pomišljam da ne mogu bolje.
Za mene je sreća oduvijek bila neka druga dimenzija, najčešće nedostižna, a najdivnije utjelovljena u onim naivnim dječjim danima. Kada nisam percipirala svijet oko sebe, naprosto zato što sam ga nosila u sebi. Nedostaju mi ti sunčani dani koji su podrazumijevali iskreni osmijeh, boravak na ulici i graničara na cesti, a mamin povratak s posla ‘Bub’i ili ‘Borovnicu’ za tri kune. Tako je nekako izgledala moja djetinja definicija sreće – bez puno materije i opipljive strane života, a s puno nerazumne radosti u grudima.
Danas, s 32 godine osjećam kao da se puno i istovremeno malo toga promijenilo. Ja i dalje preispitujem sve oko sebe. Iako više ne kopam neumorno ladice unutar sebe (prekopane su), pokušavam njihov sadržaj presložiti. Pritom uviđam da se najveća životna radost u njima krije u samo jednoj riječi – ‘biti’ – i da je baš ona ujedno i moj najteži životni izazov. Imati je već lako (nekima i nije), ali onima kojima jest, mislim da je sasvim jasno da ‘imati’ , ne znači ‘biti’ i da se nijedna životna bajka ne krije isključivo u toj tezi.
Ako ste me ikada čitali, onda znate da nisam cijepljena od filozofiranja i patetike. Takva sam. Često me emocije ponesu, a još češće raznesu pa ne prepoznajem kada sam prekoračila nečiju granicu tolerancije na emotivne ispade. I da prepoznam, bit ću iskrena – uvažavala bih danas ionako samo svoju.
Stoga, na kraju ovog teksta (drugog na blogu nakon više od godinu dana) zaključujem nekoliko stvari:
1. Promijenio mi se stil pisanja (nisam sigurna je li to stvar ‘loše kondicije’ ili je ona stvarna)
2. Ne patim toliko od savršenstva (od čega sam, kada je u pitanju pisanje, kronično obolijevala)
3. Sviđa mi se opuštenija varijanta mene – manje pretenciozna
4. Nisam zadovoljna kvalitetom gore napisanog, ali s obzirom na prašinu koju su moji spisateljski prsti mjesecima skupljali, to je sasvim u redu.
Pa dižem jedan lijepi srednjak strahu i krećem prakticirati onu – ajmo jednostavno ‘biti’!
A tamo negdje za par mjeseci, kad se dovedem u formu stvarat ćemo čuda (evo je, probudila se pretenciozna).
Unfortunately, there are few randomized, placebo controlled trials to evaluate most of these proposed therapies priligy 60 mg price
priligy reviews Allais G, Benedetto C
RNA labeling and hybridization were performed according to the Affymetrix protocol for one cycle target labeling priligy and cialis together
Nosrati N, Hunter L, Kelly E 2012 Efficacy of Nd YAG laser for the treatment of hidradenitis suppurativa how to buy priligy as a child
free samples of priligy The effects of bazedoxifene and tissue selective estrogen complex TSEC on metabolism
She then completed standard adjuvant radiation therapy and was started on Tamoxifen where to get cytotec for sale
Primary cilia stimulate autophagy through the inhibition of mTOR signaling in kidney tubular epithelial cells 11 cytotec pills price