No comments

‘SAMO MAJKA’ SUDBINA

Imala sam, kažu mnogi, tu nesreću
 da me od malih nogu odgaja ‘samo’ majka.
Ali zbog te ‘samo majka’ sudbine što ugurala se u moje postojanje,
kroz svijet sam kročila ne mrzeći nikoga.
Plovila sam niz rijeke života često zatvarajući oči
pred prizorima života, ali nikad ljudima.

Moja nježna nesreća, bila je naposljetku velika sreća.
Da me odgajaju njene oči i pogled na svijet,
lišen netrpeljivosti i iluzije ‘crno bijeloga’.
Da me obuzima poštovanje kad susretnem različito(g)
i ljubav kad se u njoj prepoznamo.
Da me noću grubo budi hrabrost kada strah pomisli
da me nema u vlastitim njedrima.
Da odvažno stanem uz onog tko svoje ‘samo’ više nema.

Imala sam tu nesreću, kažu, da me odgaja ‘samo’ majka.
Ali u to ‘samo’ ulila se cijela moja sudbina.
Moj pogled na svijet prožet slobodom i
lice umiveno šarenim bojama koje ne vidiš
tamo gdje čovjek se dijeli napola.

A sve u tebi dijeli se napola kad mrziš,
Kad drugima, misleći da si od njih veći, sudiš.
Pa hodaš kroz svijet upola manji od sebe samoga,
niz rijeke života ploviš s vječnim mrakom u grudima.

Imala sam tu (ne)sreću, kažu, da me odgaja ‘samo’ majka.
Ali sve moje stalo je u ta četiri slova, nikad napola.

Podijeli!

Share: Facebook Google+ Twitter LinkedIn Pinterest

No Comments

Your email address will not be published. Required fields are marked *