No comments

NEKA TE TUĐI OSMIJEH NE ZAVARAVA – I “SRETNICI” SU JEDNAKO NESRETNI

Početak ove godine donio mi je niz nesretnih okolnosti. Korona i potres bile su samo neke od njih. Sudbina mi je dodijelila špil karata među kojima su se našle i one koje moju ukupnu situaciju čine još neizvjesnijom, tužnijom – a mene zabrinutijom. Nakon što su razni papiri, rečenice, potresi i situacije pronašle svoj put u prvom kvartalu 2020., na meni je bilo samo jedno – pronaći udobnije sjedalo na letu neizvjesnosti i pokušati prihvatiti dodijeljene mi karte, potajno se nadajući što skorijem slijetanju u zračnu luku sigurnosti.

Kako sam prije, a i nakon potresa bila svjedokom loših vijesti i životnog domino efekta, shvatila sam kako ono što sam u jednom trenutku smatrala groznim, već u drugom može postati još gore. Koronu može nadmašiti potres. Nju, bolnom lakoćom, u drugi plan može baciti jedan običan bijeli papir. A sve od navedenog može nadvladati smrt. Život je tu gorku istinu manifestirao pred mojim širom otvorenim očima. Osjetila sam kako me  surovost te spoznaje probada do koštane srži i doživjela, vrlo svjesno i prisutno, onaj trenutak u kojem nekad pročitana materija na određenu temu konvertira u praktično iskustvo. O Bože. Uvijek može gore.

Ovo svi znamo u teoriji, zar ne? No sva teorija svijeta vrijedi koliko i crno pod noktom, sve dok vas ne lupi praktično po ramenima. Tek tada dobiva na cijeni, a paralelno s njenim rastom, raste i vaše znanje o njoj – na vrlo bolan i stvaran način, na svojoj koži osjećate svaku riječ koju ste u toliko navrata čuli ili negdje pročitali, a nikada zapravo doživjeli. I ovog puta, htjeli ne htjeli, kreirate novu perspektivu. Natopljenu vašim novootkrivenim i pomalo bolnim spoznajama.                                                            

Uvijek može gore’ lekcija  dođe često kao nagrada malodušnicima koji od svoje nevolje ne vide tuđu. Ni širu perspektivu konteksta u kojem im se nešto grozno dešava. I ja sam ponekad baš ta malodušna nesretnica koja smatra da se domino efekt životnih okolnosti nepravedno realizirao u njenom smjeru. Ili da je baš taj niz, po mene, nesretnih okolnosti nekako nesretniji od tuđih. Kada bih jadikovala nad onim što mi se događa, obično ne bih vidjela dalje od svog zabrinutog nosa. Ta me sebičnost nije činila lošom osobom, činila me čovjekom. Slabim, ali realnim.

Pitala sam se toliko puta kako se izliječiti od tog pogleda na svijet?

Kada ste od malih nogu naučili promatrati život kroz polupraznu čašu sudbine, nije nerazumno, a ni nelogično promatrati sebe kao žrtvu ili se dodatno fokusirati na sve što kod vas NIJE dobro. Oduvijek mi je išao na živce taj Zakon u mojoj okolini iako ga nitko nikada nije službeno napisao, donio i iznio kao legislativu koje se moramo držati. No, ipak, uvažavanje tih nepisanih uredbi osjećalo se u zraku i uzrokovalo, barem u meni, osjećaj ojađenosti. Zar je zaista sve tako crno? Zar smo zaista tako nesretni i jadni? Kada bi se dogodio niz nesretnih okolnosti (kažem niz jer kako sam upijala – nevolja nikad ne dolazi sama) suočavala bih se s nekim čudnim emocijama koje su kolale u mojoj blizini, a ubrzo bi se naselile u predvorje mojih maloljetnih prsa. S reprizom takvih situacija, težina tih osjećaja stvorila je nešto što će desetljeće kasnije stručnjaci nazvati anksioznošću.

Iz današnje perspektive čini mi se da je to bila kolizija svjetova – mojih i njihovih. Sukob različitih pogleda na svijet – onog dječjeg i odraslog.  Iako bi se nesumnjivo događale teške i neugodne, a za neke i bezizlazne situacije, u mojim je očima njihova tragičnost bila umanjena dječjim pogledom na svijet. A on je, nekako, uvijek bio lišen najgoreg. Bio je pošteđen perspektive bezizlaznosti koja je potapala brodove nade veće i od mojih. No, s vremenom sam se i sama pokorila tom osjećaju beznađa kojem sam toliko često svjedočila i samoinicijativno preuzela dio emocionalne prtljage u obliku anksioznosti koja se prerano naselila u mojim grudima. I to je postao moj vlastiti ‘modus operandi’ kojim sam kročila kroz svijet – opažajući razne životne anomalije i gotovo filmske nizove nesretnih okolnosti u svojem i tuđim životima. Davala sam im svoju pažnju i energiju, a nerijetko i donirala jedinu bitnu imovinu koju sam zakonski posjedovala – dječju radost. Moglo bi se reći da sam, ne znajući za bolje, u tim situacijama prodavala sve što sam imala i naivno davala sve što sam znala.

Kada sam osvijestila obrazac koji je, nesumnjivo,  godinama srastao sa mnom poput zloćudne izrasline – poželjela sam ozdraviti. Silno sam htjela oporaviti srce od tog pogleda na svijet. Silno sam htjela neke druge naočale, neku drugu dioptriju poput one koje su nosili “sretnici“. Ispijajući život kroz uvijek polupraznu čašu, često sam se pitala je li pripadnost toj povlaštenoj kategoriji uistinu bila usko povezana s količinom sudbine koja se ulila u čašu života? I to po nepisanom pravilu – što više, to bolje. Jesu li sretnici čija je čaša, dakle, bila puna ( ili su barem ispijajući iz nje tako izgledali) bili uistinu  kategorija povlaštenih miljenika sudbine ili je to bila čista iluzija?

Srećom, kroz život su me često znali nakratko  posramiti,  a ubrzo  i beskrajno razveseliti oni koji su životno vino ispijali kao da mu nema kraja. Na korak bliže njima, shvatila sam da se kockice života nisu uvijek savršeno slagale u njihovom mozaiku sreće. Nekima su nedostajali rubni dijelovi, nekima su okviri bili strgani. Neki su zauvijek izgubili svoje najdraže dijelove. Ipak, ispijali su život iz polupune čaše kao da dno nikada neće vidjeti. Radovalo me ta spoznaja. Bila je prepuna nade i utjehe za moj sumnjičavi um. Bilo je tako prirodno prikloniti se toj perspektivi koja nalaže da u životu puno toga ovisi o nama, nekad i previše. Mjera unutar čaše života, zaključila sam, možda i jest unaprijed zadana, ali sama po sebi ne donosi formulu sretnog života. Dubina pogleda usmjerena u tu čašu mnogo je važnija, a baš taj presudni faktor pod nadzorom je pojedinca koji je drži u ruci.

Ne živim savršen život, a ti? Znači li to da smo oboje lišeni savršenih trenutaka u svojim nesavršenim životima? Nismo, ali užasnuti tragičnošću spoznaje da nam se život događa i na okrutne načine, često ih ne vidimo.  Ipak, odbijam se žaliti na karte koje su mi dodijeljene. Naprosto ih učim prihvaćati. Puževim korakom i ponekad teška srca, priznajem, ali s puno novootkrivenog razumijevanja i pomalo bizarne ljubavi prema nekim višim silama na koje ne mogu utjecati. Stoga, ne trudim se ni razmišljati, a još manje nabrajati što to može poći po zlu u mjesecima ispred mene. Biti prisutan u trenutku možda jest pomodno stanje svijesti kojeg istinski prakticiraju tek rijetki, ali mi se čini i kao velika istina koju pokušavam i praktično usvojiti. Zasada mi to uspješno polazi za rukom  isključivo ljeti kada sam slobodna i istovremeno bolno svjesna svoje odsutnosti kroz sva ostala godišnja doba.  Iako sa svakom jeseni, marljivo krenem raditi na uklanjanju tog problema, najčešće to izgleda kao borba s vjetrenjačama.

No, ne zamjeram si više toliko. Shvatila sam da i od toga čovjek može oboljeti. Od kritiziranja, zamjeranja, od samoosude. U danim okolnostima s razinom znanja, informacija i svijesti koje posjedujem – radim što je u mojoj moći da ovaj život promatram kao čašu napola punu, a sve probleme kao prolazne.  Jer ako sam išta naučila u 2020. godini  onda je to upravo ta.

Sve će proći.  I dobro i loše. Sve će proći. Glavu gore.

Podijeli!

Share: Facebook Google+ Twitter LinkedIn Pinterest

No Comments

Your email address will not be published. Required fields are marked *