2 Comments

ŽIVOT NAM DAJE I KADA UZIMA

Jedna je sekunda dovoljna da nas savršen život koji živimo, a koji ne cijenimo, degradira u drugi razred ovozemaljskog putovanja. I u tom odjeljku se jednako diše, ali tu, znate, nema šampanjca, a ni udobnih sjedala.

Da smo donedavno kroz život putovali prvim razredom, shvatimo tek kada nas sudbina teleportira u drugi, bez pitanja. Rijetko ranije. Spoznaja da smo cijeli svoj život uzimali zdravo za gotovo još nas rjeđe dovede k pameti. Po navici smo tada ogorčeni i bijesni na život koji nam je nepravedno oteo što nam pripada.

Ne priznajemo si da i nismo znali što je to što imamo i koliko smo bogati, a besramni. Ne postavljamo si pitanja jer odgovori traže oprost na drugoj adresi. Prečesto ona nalikuje adresi ispisanoj na našoj osobnoj iskaznici.

Jesmo li voljeli do granica iznemoglosti? Jesmo li dovoljno grlili? Jesmo li dovoljno dijelili? Koliko smo puta uperili pogled u nebo i rekli “hvala”? Jesmo li kroz život putovali  prvim razredom svjesni da postoji drugi i da isti  nije rezerviran za nesretnike, nego nezahvalnike? 

Život nam daje i kada nam uzima. Da. Neke nas riječi bole više od šamara. Ali neki od nas stisnu zube i u njima potraže spas. Za njih je tada život u prvom razredu ponovo opcija. Možda u njemu  nema više šampanjca, a ni sjedala nisu tako udobna. No ovog puta, umjesto skupocjene tekućine, dovoljno ludom putniku servirana je lekcija:

Za  putovanje prvim razredom kroz život, luksuz nam i ne treba.

Trebaju nam nove naočale. S dioptrijom ljubavi. Trebaju nam vjernije  ruke. Za dodire posvećene samo jednoj sudbini. Trebaju nam široka ramena. Za sve one koje smo zaboravili grliti. Trebaju nam nježnije riječi za tuđe rane koje, nakon susreta s nama, treba zaliječiti.

Teško nam to pada i teškog ćemo srca to reći. Rijetki su oni koji kroz maglu sujeta uvide da život daje i kada uzima. Navikli smo na udarce i izmicanja. Naučili smo da nam se uvijek uzima. Borimo se i kada treba i kada ne treba. Ali grlimo onda kad nemamo koga. Volimo onda kad je prekasno. Dijelimo onda kada nemamo. Takvi smo.

Jedna je sekunda dovoljna da nas sudbina degradira iz prvog životnog razreda u drugi. Jedna sekunda. Jedna je sekunda dovoljna da život kakav živimo postane zaborav. Jedna jedina. A u tu jednu stane previše. Boli i žaljenja za nekim minulim danima.

Zato diži pogled prema „gore“  malo češće. Živi SADA malo češće. Grli i voli malo češće. Gdje god sutra sjedio, kojim god razredom kroz život putovao, znat ćeš da si živio. Da se nisi zaboravio. Da se nisi uzimao zdravo za gotovo.

Podijeli!

Share: Facebook Google+ Twitter LinkedIn Pinterest

2 Comments

  1. Ljiljana Pavkovic

    Ovo je TEK! drugi tvoj tekst koji citam i malo je reci-odusevila si me! Prvo spoznajama koje imas a potom nacinom na koji ih iznosis. Tako lepo upakovano,bez i jedne suvisne reci a tolikom energijom zraci i lupa po dusi svaka rec,svaka istina da reci ne citam,gutam ih gladna sledece!
    Svaka cast! Samo pisi,budi i inspirisi svojim spoznajama druge duse💜💜💜
    Hvala ti!

    Reply

    • Iva Mioč

      Hvala Vam od srca na ovako divnim riječima draga Ljiljana!

      Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *