Iva Mioč

Uobičajen radni dan. Jutarnja kavica, jaja iz Pan-Peka, hrpa mailova i kreiranje današnje ‘to-do’ liste. Gledam kroz kišom natopljen prozor i mantram si  u bradu: „Ponedjeljak, proći će“.  Primjećujem kako sam u svojih 32 godine imala zaista gadnih ponedjeljaka – ovo nije bio jedan od njih. Ispijajući jutarnju kavu u društvu kolegice koja mi je postala prijateljica, razmišljam kako se ono – o čemu sam u nezavidnim radnim danima razmišljala kao o željenoj poslovnoj budućnosti –  transformiralo u sadašnjost. A ona je, sudeći po jajima ‘na oko’ koje smo obje  zadovoljno jele nasred ureda, bila sasvim prihvatljiva. Stvari su se promijenila na bolje, a promijenila sam se i ja.

R. i ja često razgovaramo o situacijama i ljudima koje susrećemo kroz posao  i privatno, a koji nas u neku ruku iznenade.  Njezin poznanik iz mlađih dana danas je tzv. ‘influencer’, no s obzirom na to da sam ja prilično oprezna s modernom terminologijom, utvrdit ću da se, iz moje perspektive, radi o mlađoj osobi  koja pretendira postati javna ličnost, kao uostalom  i masa drugih ‘influencera’. Na prvu čovjek zaista djeluje autentično, govori smisleno o nekim važnim pitanjima i u svim tim digitalnim monolozima djeluje vrlo iskreno. Ili se barem meni tako čini. No, ona ga pamti iz njegove grešne ere u kojoj je bio patološki lažljivac, nepoštena i nemoralna osoba, a razna svjedočenja njegovih statističkih žrtava, unutar zatvorenih facebook grupa, govore  o njegovim kleptomanskim i prevarantskim sklonostima.

Kako radim u marketingu, a dio mog posla odnosi se na organizaciju evenata i susretanje brojnih poznatih i manje poznatih ličnosti, kao i suradnje  s ‘influencerima’, imala sam priliku nakratko upoznati dotičnog. Istina Bog, čovjek možda nije ‘my cup of tea’, ali ne bih nikada pomislila da se u sjeni njegove pojave krije prošlost o kojoj sam maločas slušala.

Pitala sam R. pomalo naivno, ali otvorenog uma (i srca) – Što ako se čovjek promijenio?

Zakolutala je očima.  Uzevši u obzir da ga ona pamti iz njegovih loših dana, njezina reakcija bila mi je potpuno razumljiva. No, svejedno me progonila. Ako je zaista istina sve što kaže, a R. je nesklona uveličavanju bilo kakvih situacija ili kreiranju drama tamo gdje ih nema, ne postoji li ipak mogućnost da se dotični drastično promijenio? Toliko, da osim vlastitog DNK-a ne posjeduje puno sličnosti s mlađom, polukriminalnom verzijom samoga sebe?

Zvučim kao teška naivčina, znam.  Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikadan – reći ćete. Možda, no iskreno govoreći, njezin kategorički stav koji odbija bilo kakvu pomisao da taj čovjek više nije utjelovljenje patologije sumnjivog ponašanja i nemorala, dodirnuo me i na osobnoj razini. Postoje debele šanse da je R. u pravu i da se on zaista nije promijenio, da je naprosto samo moderniziranija i estetski prihvatljivija verzija svoje degradirajuće prošlosti. No, što ako je desetljeće između njegove loše ere i njene živuće predrasude napravilo neke promjene u/na njemu? Možda ga je život dotaknuo, a možda se i sam zainatio promijeniti. Dovraga ne dešavaju li se takve stvari?

Njezino čvrsto držanje za percepciju njega ‘od prije 10 godina’ njoj je bila posve prirodna  stvar, no mene je djelomično zaboljela. Zar se zaista zauvijek moramo sramiti sebe iz nekih mlađih dana? Zar nas zaista ljudi zauvijek stave u ladicu iz koje, barem za njih, ne možemo nikada pobjeći, ma koliko se trudili?

Prisjetila sam se same sebe prije 10, 15 godina i iskreno govoreći – nisam bila sigurna bi li  me R. odobravala. Samu sebe svakako tada nisam. Iako nisam bila kleptomanka, nemoralna ili zločesta osoba, u životu sam sigurno izgovorila i napravila stvari kojih bi se danas posramila.  Naime, sjećam se dobro tog popodneva kada je moja sestra kući dovela svoju novu prijateljicu koju je upoznala na nekom Algebrinom tečaju. Ranije toga dana,  sestra i ja grozno smo se posvađale,  stoga sam, nakon ulaska u kuću, „pozdravila“ njezinu prijateljicu s dozom namjerne drskosti – koja je zapravo bila nezrela osvetnička gesta upućena sestri.  Nisam mogla neprimjetiti pomalo zatečeni izraz lica nedužne djevojke, kolateralne žrtve moje nepristojnosti, kao i nelagodu koja je preplavila njen intiman prostor. Sjećam se njenog srnećeg pogleda i moje plamteće grižnje savjesti koja je buknula nano sekundu nakon što sam izgovorila riječi prekomjernom dozom nepristojnosti koja će me progoniti desetljeće poslije. Volim misliti da se nedužna djevojka toga ne sjeća.  Često se nadam da nije bila plahe i osjetljive prirode, poput mene. Da je nisam previše povrijedila. Gradim teoretske kule od karata, jer ne raspolažem činjenicama. Naime, sestra i ona nisu zadržale neki poseban odnos, a paradoksalno – ja sam na životu šutke održala svoj. Čemu god se potiho nadala, činjenica je da se današnja Iva srami svoje zastarjele verzije koja je svjesno povrijedila osobu čineći da se u njenom prisustvu osjeća nelagodno ili nepoželjno. U mojih 32 godine, bilo je tu dakako i  ozbiljnijih situacija od ove. No, ako vas nešto proganja deset godina nakon, dimenzije vašeg grijeha ne igraju neku objektivnu ulogu u vašem predvorju grizodušja. Ako to još niste shvatili, promašili ste ‘ceo fudbal’.

Nakon dugo godina zamjeranja samoj sebi odlučila sam se, teškom mukom, samoinicijativno rasteretiti tih utega krivnje i mržnje. Više nisam ta osoba. Nisam nikada ni bila – nije to bio ‘modus operandi’ kojim sam kročila kroz svijet.  Moji povremeni ispadi obično su bili motivirani situacijama u kojima sam se osjećala loše, a s kojima se nisam znala nositi. Nisam razumjela svoje fasade, emocije, a još manje reakcije pa ih u skladu s time nisam znala ni kontrolirati.  Oni koji su me istinski poznavali, znali su to. Ono što nisu znali, a bome nisam ni ja, jest to da će mi trebati gotovo desetljeće rada na sebi da se boljem razumijem, da postanem prijatelj prvenstveno samoj sebi, a onda i drugima. Zbog svoje ‘tamne’ prošlosti, volim misliti da je pozadina većine drskih ljudi – slična mojoj. Da je materija naše duše kvalitetnija od naših slabašnih performansi.

No,  pitam se razmišlja li djevojka srnećeg pogleda o meni kao R. o svom influenceru? Kao o bahatoj, zločestoj osobi koja je u stanju povrijediti drugoga? Imala bi potpuno pravo na to. Iako situacije nisu identične jer mene H. nije poznavala kao sto je R. poznavala influencera –održivost ove teorije svejedno me progonila. Pitala sam se je li moja pojava u njenim očima svedena na jednu bahatu reakciju koja bi mudrom promatraču otkrila puno više o mojim tektonskim rupama na području ispod brade, no o mojim „neprijateljskim“ osjećajima prema H.?

Bojim se da je zapravo nerazumno očekivati da su ljudi spremni na ‘upgrejdanu’ verziju nas samih kada jedino što imaju od nas je gorak okus u ustima i neko bolno sjećanje koje nas veže iz nekih minulih dana. Nije li to ljudski? Ta i ja još uvijek razmišljam na određeni način o osobama koje su me povrijedile. Tu i tamo se dogodi moment kada razmotrim mogućnost da se netko od njih promijenio – ali u većini slučajeva to činim pomalo egoistično. Pružam im taj luksuz  jer njime  dodatno potvrđujem stvarnost svoje promjene.

Ne možemo utjecati na formirano mišljenje ljudi s kojima smo se nekad susreli. A, nažalost, ne možemo promijeniti ni prošlost. Ne možemo vratiti teške riječi koje smo izgovorili, postupke koje smo napravili. Gibo je to maestralno rekao  kroz jedan od meni najdražih stihova ikada –  „ka i perje bačeno u vitar, to nemoš’ pokupit“.  Ponekad sve odleti u vjetar,  a češće  direktno u nečije srce zbog čega naša živuća pojava više ne nailazi na toplu dobrodošlicu i otvorena vrata. Naša starija verzija nije je zaslužila, a naša novija nije se još susrela s vlasnikom slomljenog srca ili povrijeđenog ponosa. Teško je prihvatiti ovu spoznaju čak i kad je sasvim legitimna.

Iako smatram da sam si oprostila tu i druge nepotrebne situacije u svom životu, još uvijek me zaboli kada se prisjetim određenih scena u kojima sam mogla biti bolja osoba – a nisam takvu privilegiju iskoristila. No, svojevremeno me oslobodila rečenica moje drage N. :“ Da si znala bolje, učinila bi bolje!“.  Ta je misao postala moja utjeha. Nisam njome  otkrila toplu vodu,  ali nisam ni dozvolila da je prekrije prašina.  Radila sam na prvom dijelu te ideje koja je s godinama postala moja osobna činjenica  i fokusirala se na to da u životu činim, radim i budem bolja. Prema sebi i drugima. Nekad mi to uopće ne polazi za rukom, a nekad sam iskreno ponosna na sebe.

Život ispisuje zanimljive priče, a u nekim poglavljima naš  autorski  potpis  toliko je važan, tako vidljiv. Planiram ga koristiti još i više. Planiram ostaviti trag na koricama svog života i znati da sam pokušavala ispisivati kvalitetnije stranice svoje budućnosti. Da sam ustrajno i nepokolebljivo pokušavala – znati bolje.

Ako ste ikada čitali jednu od mojih prvih kolumni na temu odustajanja, onda ste imali priliku saznati da sam nakon dugih 5 godina studiranja  odustala od Pravnog fakulteta.  Iako je prošlo 8 godina od te odluke, duboko vjerujem da mi je upravo ona promijenila život. Vanjskom promatraču, lišenom šire perspektive, to može izgledati kao da sam napustila studij na kojem sam bila dugih 5 godina. No protagonistu doživljene noćne more – meni –  sasvim je jasno da sam napustila situaciju u kojoj je moja depresija počela uzimati maha i da sam baš tog (spomen)dana, spasila život djevojčici u meni koja je sve tiše i tužnije disala.

Danas sam doživjela svojevrsni ‘Deja vu’ trenutak. Kolegica mi je ispričala priču o jednoj mladoj studentici Prava koja se nalazi u sličnoj poziciji kao ja nekada.  Stišće je vrijeme, pritisak roditelja i vlastita očekivanja. Umorna je i depresivna. Kao da besciljno luta nevidljivim bespućima izgubljenog sna, a današnji pad usmenog ispita, nakon nekoliko krvavih mjeseci učenja, nije urodio plodom. Iako je ne poznajem, osjetila sam duboku empatiju prema njenoj priči koja mi je suviše poznata kao i svi simptomi bolesti od koje boluje, a koju nitko ne priznaje. Pa ni ona sama. Osjećaj koji približno opisuje težinu svijeta koja se svalila na njena ramena mogla bih slikovito poistovjetiti s betonskim utegom oko nožnog zgloba, zbog kojeg se ne možete pomaknuti ni milimetra.

Kada sam upitala kolegicu razmišlja li spomenuta djevojka o napuštanju fakulteta, rekla mi je da je roditelji pritišću da ga ipak završi. Osobno nisam doživjela takav pritisak, ali dobronamjerni savjeti u toj situaciji nisu nimalo pridonijeli slaganju mog životnog mozaika. Komentari obitelji poput „Ti si rođena za pravnicu“ ili „Ti ćes biti fantastična pravnica, samo zapni“ ili „Odlično ćeš zarađivati“ savršeno su dobro remetili moj pokušaj pronalaska vlastitih misli. Kada ste u poziciji u kojoj je svrha vašeg postojanja ujedno i vaša velika enigma, tuđi dojam o vama, koji vam usput rečeno laska, doprinijet će krivoj predodžbi i navesti vas na krive zaključke. Pomislit ćete da ste možda ipak stvoreni za logičan slijed budućnosti kojeg svi, osim vas, vide kao perspektivan. Lakrdija takvih razmjera može vam se dogoditi jedino ako ne znate što želite, dakako. Ja sam bila jedna od njih.  

Razmišljajući o kronologiji mojih malih i velikih životnih momenata, na trenutak sam pomislila – Što bi se dogodilo da nitko od mojih bližnjih (zvat ću ih sugovornici) nije lobirao za ostanak na fakultetu? Bih li proces svoje patnje znatno skratila?  Bi li me taj put odveo u nekom drugom smjeru? Možda danas ne bih sjedila na ovom mjestu? Možda bih danas bila netko drugi?

Iako su moji sugovornici imali veliku moć utjecaja na donošenje mojih odluka, ne mogu prebacivati odgovornost na njih jer sam im tu istu moć, naposljetku, sama ustupila. No koliko nas je u svom životu proživjelo krizne dane emotivne labavosti, nesigurnosti i u nedostatku vlastite odvažnosti, prigrlilo tuđu? Uloga sugovornika u važnim životnim momentima mnogima od nas je, nesumnjivo, bila (i ostala) vrlo važna. Savjete sugovornika praktično bih nazvala intervencijama koje opravdavamo dobrim namjerama, ali temeljimo na vlastitom iskustvu. Kao netko tko je bio „oštećen“ tim istim intervencijama, ali i nadobudno obnašao svoju ulogu sugovornika u brojnim prilikama (Bože pomozi!), teška srca potvrđujem onu – Put do pakla, popločen je dobrim namjerama.

Stoga, ako se  nalazite s druge strane i pripala vam je ulogu sugovornika – razmislite o vašoj intervenciji u živote drugih osoba, ali i kvaliteti vaše samonametnute savjetodavne uloge. Promatrate li situaciju iz svojih cipela, obilježeni svojim iskustvima? Savjetujete li iz straha? Znate li pouzdano što je ta osoba sve prošla, kako diše,  u što vjeruje i čemu se nada? Jeste li sigurni da će vaš savjet biti ono što ta osoba treba? Ovo je samo mali dio nepoznanica koje stoje u životnoj jednadžbi neke osobe, a koju ne biste Vi trebali rješavati.

Primjerice, ja sam od malih nogu htjela pisati, ali u najboljim namjerama, mnogi su mi govorili da se „od toga ne živi“ i „da tu nema budućnosti“. Vrlo brzo sam svoju prvu autorsku knjigu pospremila u ladicu nedosanjanog sna  i s vremenom počela živjeti na „prihvatljiviji način“, oglušujući se na melodiju vlastite intuicije i usvajajući društveno prihvatljive obrasce ponašanja kao da mi život o tome ovisi.  Danas, 20  godina nakon, završila sam dva fakulteta (nijedan nema veze s novinarstvom) i radim u marketingu jedne korporacije. Napunila sam  32 godine, prilično sam uspješna, ali ja i dalje želim pisati. Život mi, dakle, jest ovisio o usvajanju prihvatljivog ponašanja, ali sam naprosto sve krivo shvatila – moj jedini zadatak bio je ne usvojiti ono što nije bio autentični odraz mene.

Dakle, što želim reći?

Kada studiramo  nešto što ne želimo, što nas ne ispunjava, naše nam tijelo to pokazuje kroz napadaje anksioznosti, depresiju ili puno banalnije – kroz epizode bezvoljnosti i kroničan nedostatak motivacije koju će, budite sigurni, drugi okarakterizirati kao puku lijenost. Ne brinite. Ta situacija može se preslikati na bilo koju drugu jer gdje god bili i što god radili, ako niste sretni,  vaše će tijelo reagirati identično. Naprosto, stvari nisu toliko komplicirane – ako se nalazite tamo gdje vam nije mjesto, vaša će intuicija šaptati, a tijelo će vas sabotirati, kao i psiha.  Ako ste  dovoljno sretni da samo sjedite nasuprot vlasnika takve sudbine, možda je dobar trenutak da razmislite o modificiranju dosadašnje uloge interventnog sugovornika i ponudite mu kvalitetno rame za slušanje. Postavljajte mu pitanja čija svrha nije demonstracija vaše podobnosti i mudrosti, nego navođenje na pronalazak vlastite.

Ja bih, recimo, iskreno voljela da me netko te 2007. godine kada sam sramežljivo razmišljala o skandaloznoj ideji napuštanja Pravnog fakulteta, pitao: „ Što te veseli? Možeš li se sjetiti što si voljela raditi kao mala? Kada ti vrijeme najbrže prolazi? Što bi radila da ne moraš baš raditi ništa? U čemu si dobra? Kad zatvoriš oči i maštaš, gdje se vidiš? “.

To su za neke trivijalna pitanja, a za mene bi tada bila od životne važnosti. Kako bilo, na takva i niz  drugih pitanja,  odgovore svatko od nas mora  pronaći u sebi. Mi kao sugovornici ne bi smjeli nuditi SVOJE odgovore i prezentirati ih kao „zdravo razumske“. Vjerujem da je naša uloga podsjećati na važnost postavljanja pitanja čiji odgovori definiraju smjer nečije budućnosti. Iako će ta pitanja nekome biti banalna, nekome će se zbog njih upaliti mentalna lampica koja će, uz malo sreće, objelodaniti potisnuti dječji san i izvući ga iz ladice zaborava.

Moja dobra prijateljica K. često mi otvori „prozor“ u našim dugim razgovorima, samo iznoseći svoju perspektivu. Nudi drugačiji pogled na meni zamršenu situaciju. Ne lobira, ne misli da je pametnija – jednostavno zajedno sa mnom razmišlja. Ne pokušava me uvjeriti u svoja stajališta, pokušava me razumjeti postavljajući mi legitimna pitanja, nesvjesno mi otvarajući prozor u svijet novih perspektiva o kojima do tog trenutka nisam razmišljala. Moram priznati da mi osobno taj pristup daleko više odgovara od nasilnog propagiranja što bih trebala učiniti sa svojim životom. Prisiljava me na kvalitetniju obradu informacija i dublje, iskrenije razmišljanje, ali istovremenu odluku i dalje ostavlja u mom mentalnom dvorištu – da se „prži“ ispod sunca.

Ako osoba preko puta nas nije svjesna da je odgovornost donošenja odluke samo na njoj i da rješenje problema ne bi  trebala tražiti u drugima – to ne znači da bismo mi to trebali učiniti umjesto nje. Najmanje zato što nas tugaljivim pogledom očajnički moli za feedback koji će kasnije iskoristiti kako bi donijela odluku u svom životu koja ima malo veze s njom, a puno s nama i našom kronologijom i kvalitetom malih i velikih životnih trenutaka. Moramo, naprosto, biti mudriji i prepoznati kada je vrijeme da pokupimo cipele s ulaznih vrata  i napustimo tuđe sveto tlo bez ostavljanja naših (pre)osobnih tragova.

Možda osoba preko puta nas neće cijeniti ovakav pristup jer je navikla da joj život kroje drugi.  Tada će umjesto vaših savjeta, kavom platiti tuđe i iskoristiti ih kao materijal  u „kvalitetnoj“ izgradnji budućih  životnih peripetija. No, Vi se pak kući možete mirno vratiti znajući da ste iskreno saslušali, otvorili „prozor“ i na vrijeme otišli. Ostavljajući mogućnost, pravo i privilegiju donošenja vlastite odluke – toj osobi. Oni pravi (prijatelji) bit će vam na tome dugoročno zahvalni.